Šta je zapravo empatija? Razlika između sažaljenja i iskrenog razumevanja

Često čujemo izraz stavi se u tuđe cipele. Iako zvuči kao izlizana fraza, ona savršeno opisuje jednu od najmoćnijih sila u ljudskim odnosima – empatiju.

U svetu koji je sve brži i digitalniji, gde komuniciramo preko ekrana i smajlija, čini se da polako gubimo sposobnost da zaista osetimo šta druga osoba prolazi. A bez empatije, ljudski odnosi postaju površni, hladni i puni nesporazuma.

Ali šta je zapravo empatija? Da li se sa njom rađamo ili je to veština koja se može naučiti kao vožnja bicikla?

Evo šta psihologija kaže o lepilu koje drži društvo na okupu.

Razlika između sažaljenja i empatije

Mnogi ljudi mešaju ova dva pojma, ali razlika je ogromna.

Simpatija ili sažaljenje je kada vidite nekoga ko pati i pomislite: Žao mi je što mu se to dešava. Vi ste posmatrač. Stojite na obali i gledate nekoga ko se davi, osećajući tugu zbog njega. To je distanca.

Empatija je kada osetite tuđu emociju kao svoju. To je kada ne stojite na obali, već skočite u vodu da budete pored te osobe. Ne morate nužno da rešite problem, ali poručujete: Nisi sam, razumem kako se osećaš jer osećam deo tvog bola.

Kada prijatelj izgubi posao, sažaljenje kaže: Baš šteta, naći ćeš drugi. Empatija kaže: Znam koliko si uplašen i razočaran sada, to je užasan osećaj.

Tri vrste empatije

Naučnici su otkrili da empatija nije jedna stvar, već se sastoji od tri različite komponente koje se dešavaju u različitim delovima mozga.

Prva je kognitivna empatija. To je sposobnost da razumemo šta neko drugi misli. To je intelektualno razumevanje, kao kada pregovarač zna šta druga strana želi. Korisna je na poslu i u politici, ali nema mnogo emocija.

Druga je emocionalna empatija. To je kada fizički osetite tuđe stanje. Kada vidite nekoga da plače, i vama se stegne grlo. Kada se neko smeje, i vi se smejete. Ovo je zaraza osećanjima koja nam pomaže da se povežemo sa bliskim ljudima.

Treća je saosećajna empatija. Ovo je najviši nivo. Ona ne podrazumeva samo da razumete i osetite, već vas pokreće na akciju da pomognete. To je onaj impuls koji vas natera da zagrlite nekoga ili da pitate kako mogu da pomognem?.

Da li se empatija može naučiti?

Dobra vest je da empatija nije fiksna osobina poput boje očiju. Iako se neki ljudi rađaju sa prirodno većim kapacitetom za saosećanje (visoko senzitivne osobe), empatija je veština koja se može vežbati i jačati tokom celog života.

Mozak je plastičan. Što se više trudite da razumete druge, to se stvaraju jače neuronske veze u delu mozga zaduženom za saosećanje.

Najbolji način za vežbanje je aktivno slušanje. Kada vam neko priča problem, ućutkajte glas u svojoj glavi koji već smišlja odgovor ili savet. Samo slušajte. Gledajte govor tela. Pitajte se: Kako bi se ja osećao da sam sada na njegovom mestu?.

Zamka preterane empatije

Iako je divna, empatija ima i svoju tamnu stranu. Ako ne postavimo granice, možemo sagoreti.

Ovo se često dešava lekarima, medicinskim sestrama, terapeutima ili ljudima koji su dežurna ramena za plakanje svojim prijateljima. Ako upijate tuđi bol kao sunđer, a nemate način da ga izbacite, to vodi u emocionalnu iscrpljenost, anksioznost i na kraju u apatiju (potpuno isključivanje emocija radi zaštite).

Ključ je u balansu. Treba otvoriti srce, ali ne dozvoliti da tuđa oluja potopi vaš brod.

Zašto nam je potrebna više nego ikad?

Empatija je protivotrov za agresiju i predrasude. Teško je mrzeti nekoga čiju priču razumete. Kada bi ljudi više vežbali stavljanje u tuđu perspektivu, bilo bi manje svađa u saobraćaju, manje trolova na internetu i manje sukoba u porodicama.

Biti empatičan ne znači da se morate slagati sa svima. To samo znači da poštujete tuđe iskustvo i emocije kao validne. To je onaj trenutak ljudskosti koji nam svima treba.