Kako avion meri svoju brzinu?

Vazdušna brzina je merilo brzine aviona u odnosu na vazduh koji ga okružuje. Pitouov statički cevni sistem je uređaj koji koriste avioni i brodovi za merenje brzine kretanja unapred.

Ovaj aparat je sličan diferencijalnom meraču pritiska, a njegovo ime potiče od pronalazača Henrija Pitooa koji ga je konstruisao 1732. godine. Otvoreni kraj Pitoove tube, najčešće je montiran na krilu aviona i okrenut je u pravcu priliva vazduha (ili vode u slučaju brodova).

Indikator vazdušne brzine zapravo meri razliku između statičkog senzora koji nije u struji vazduha i senzora koji je izložen strujanju vazduha, tj. Pitoove tube.

Kada avion miruje, pritisak (mera sudara između čestica sistema) je isti u obe tube i indikator pokazuje da se avion ne kreće.

Nalet vazduha tokom leta uzrokuje razliku u pritisku između statičke i Pitoove tube. Razlika u pritisku dovodi do kretanja kazaljke na indikatoru brzine aviona.

Porast brzine aviona povećava istovremeno i pritisak na otvorenom kraju Pitooove cevi, a ovaj vazdušni pritisak zauzvrat pomera fleksibilnu membranu (dijafragmu) koja pokreće mehanički pokazivač na naličju indikatora brzine u pilotskoj kabini.

Merenje brzine postaje preciznije kada se izvedu i korekcije na nadmorsku visinu i temperaturu vazduha, što se čini pomoću elektronskih kola u avionu. Isti ovakvi sistemi merenja brzine se koriste i na paraglajderima, ultra lakim avionima, vazdušnim surferima, a često se koriste i u air condition sistemima za merenje protoka vazduha.

Pituova cev i krilce za merenje napadnog ugla na avionu Airbus A380.