Šta je to seizmograf?

Seizmograf je uređaj i merni instrument koji naučnici koriste za merenje jačine zemljotresa. Svrha seizmografa je da precizno registruje pomeranje tla pri potresima Zemlje.

Ukoliko živite u gradu, verovatno ste zapazili da se ponekad vaša zgrada ili kuća blago zatrese kada nekom od bliskih ulica prolazi veliki kamion ili tramvaj. Dobri seizmografi su zbog toga izolovani i povezani sa kamenim ležištem koje sprečava registrovanje signala koji ne potiču od zemljotresa. Glavni problem koji se mora rešiti posledica je činjenice da kada se tlo trese, trese se i instrument. Stoga, većina seizmografa sadrži i teg velike mase.

I vi možete napraviti veoma jednostavan seizmograf ukoliko zakačite neki veći teg za konopac i prebacite ga preko stola, a njegovo kretanje ograničite samo na gore-dole. Zalepite jedno pero na dno tega tako da ono dodiruje parče papira. Prilikom potresa Zemlje, cela konstrukcija osim mase sa perom (jer su gravitaciona i zatezna sila uravnotežene, a neophodno je da pomeranje konstrukcije bude zanemarljivo malo u odnosu na dužinu niti kojom je masa zakačena za oslonac) će početi da se trese, tako da će pero početi da crta po papiru.

Ako upotrebite rolnu papira i motor koji lagano vuče papir po stolu moći ćete da registrujete potrese tokom vremena. Međutim, biće potreban prilično jak potres da biste nešto primetili.

Kod pravih seizmografa, poluge i elektronska kola se koriste za pojačavanje signala kako bi se mogli registrovati i najmanji potresi. Veliki mehanički seizmografi imaju masu i od preko 500 kilograma, a poseduju još i čitav niz poluga i zupčanika pomoću kojih se veoma uvećava rezolucija pisača.

Postoje i nešto moderniji tipovi seizmografa koji poseduju šipku od nekog piezoelektričnog materijala (koji stvara električni signal kada se izduži ili sabije) montiranu između dva nepokretna kraja. Prilikom potresa Zemlje, ova šipka se blago izdužuje i sabija proizvodeći električne signale koje detektuju osetljiva elektronska kola seizmografa. Ovakvi seizmografi su veoma osetljivi na najmanja pomeranja Zemlje, pa su u stanju da osete pomeraje koji su manji od jednog milimetra u odnosu na Zemljinu kuglu.

Interesantno je da se zemljotresi ne moraju registrovati samo na Zemlji, već i u vazduhu. Naime, seizmički talas se kreće kroz Zemlju brzinom od jednog do deset kilometara u sekundi, a ove vibracije i u atmosferi izazivaju akustičke (zvučne) talase koji se prostiru sve do jonosfere (visokog sloja atmosfere ispunjenog jonizovanim česticama), a čija amplituda raste sa povećanjem nadmorske visine. Kao rezultat, struktura radio signala odbijenih od jonosfere i vremenski slučajno podudarnih sa zemljotresom, počinje da se raspada na manje fragmente, a upravo registrovanjem izmenjene frekvencije ovih radio signala na Zemlji kao posledice kolebanja jonosfere pod dejstvom zemljotresa, moguće je detektovati zemljotres, ponekada čak i pre nego što njegov posledični veliki okeanski talas (cunami) dođe do obale.