Kako ptice mogu da lete?

Ptice predstavljaju životinje sa perjem i krilima, a premda skoro sve vrste ptica mogu da lete, postoje i neke vrste koje ne umeju da lete, kao npr. nojevi (najveće i najteže zemaljske ptice koje mogu da trče brzinama i od 65 km/h) ili pingvini.

Iako postoje insekti koji poseduju krila, ptice su jedine pernate životinje. Ptice se nalazi na svim mestima na našoj planeti uključujući i arktičke tundre, Saharu i pučinu hiljadama kilometara udaljenu od najbližeg kopna (premda moraju doći na kopno kako bi podigli mlade), s obzirom da mogu da prelete i preko najvećih planina, a neke ptice mogu da zarone u more do dubina većih od 250 metara.

Ptice i ljudi su veoma slični po tome što se i jedni i drugi više oslanjaju na čula vida i sluha, nego na čulo mirisa kao što je slučaj sa ostalim životinjskim vrstama. Ipak, za razliku od ljudi, ptice su svojim telesnim osobinama predodređene da provode svoje vreme leteći kroz vazduh…

Naime, ptičje kosti nisu ispunjene koštanom srži, već su šuplje što ih čini veoma laganim za letenje, kao i pogodnim za lako rasipanje toplote tokom leta. Takođe, ptice poseduju jadac (odnosno, spojeni levi i desni analog ljudske ključne kosti) koji tokom leta apsorbuje udarne talasa mahanja krila i ponaša se slično elastičnoj opruzi tako da omogućava ptici da diše dok leti, a ptice umesto zuba i vilice poseduju samo kljun, što im znatno smanjuje težinu.

Ptice imaju i veoma brz metabolizam (hemijske reakcije u kojima se oslobađa energija iz hrane), što im omogućava letenje koje zahteva velike količine energije. Da bi održale ovako visok metabolizam, ptice su veoma tople (oko 40 do 42oC), a i veoma brzo dišu kako bi unosile što više kiseonika u telo.

Naime, od svih živih bića na Zemlji, ptice najbrže dišu, pa tako npr. golubovi udahnu vazduh oko 450 puta u minutu. Takođe, i krv se veoma brzo pumpa kroz krvotok, jer velika ptičja srca kucaju veoma brzo i to između 400 i 1000 otkucaja u minutu.

Osnovna pera na krilima ptice su pričvršćena za bočne strane grudne kosti pomoću mišića koji su za samu kost pričvršćeni tetivom, dok su ostala pera koja služe kao oslonac osnovnim perima, na isti način vezana sa gornjim delom grudne kosti. Svako pero raspolaže svojim sopstvenim mišićem (koja se sva nalaze u grudnom delu ptice), tako da ptica tokom leta može da upravlja svakim pojedinačnim perom.

Ptice postižu podizanje u visinu pomoću potiskivanja vazduha ispod krila nadole, što u skladu sa Njutnovim zakonom akcije i reakcije izaziva reakcionu silu koja gura krila ptice, a time i samu pticu naviše. Efektu podizanja doprinosi i oblik krila koji je takav da je gornja površina blago konveksna, dok je donja površina blago konkavna. Deo krila koji je blizu grudima ptice, pomera se gore – dole, dok se istovremeno vrh krila pomera po kružnoj putanji ubrzavajući pticu unapred.

Oblik ptičjih krila definiše njen način leta, pa tako ptice dugačkih i usmerenih krila (kao npr. galebovi ili albatrosi) mogu da klize (odnosno plutaju) kroz vazduh ili da lebde u njemu, dok male ptice hitro mašu krilima tokom leta. Skoro sve ptice imaju i pernati rep koji im znatno pomaže prilikom održavanja ili menjanja pravca leta, kao i prilikom sletanja kada se rep usmerava nadole tako da se ponaša kao kočnice. Inače, većina ptica ume veoma lepo da peva, a neke vrste ptica pevačica, kao što je npr. šumski kos, mogu istovremeno da otpevaju dva različita tona, s obzirom da za razliku od ljudi, mogu dve glasovne membrane u grlu da pokreću nezavisno jednu od druge.