Zašto je najveća ozonska rupa na Južnom polu?

Ozonski omotač je oblast atmosfere koja se proteže između 19 i 48 km (a najviše na oko 23 km nadmorske visine) iznad Zemljine površine, a u njemu je koncentracija troatomskih molekula kiseonika – ozona (O3), oko 10 promila, tj. oko 1 %. Bitan je za nas i živi svet jer filtira štetno UV zračenje koje dolazi sa Sunca.

Ozon nastaje u reakciji kiseonika sa Sunčevom svetlošću, a održava se zahvaljujući prirodnim atmosferskim jedinjenjima azota. Međutim, hemijska jedinjenja hlorfluorougljenici (CFC), koji se i dalje koriste u frižiderima, mnogim klima-uređajima i raspršivačima, deluju destruktivno na ozonski sloj koji štiti površinu Zemlje od visokoenergetskih ultraljubičastih elektromagnetnih talasa sa Sunca.

Samo jedan molekul CFC-a razlaže oko 100 000 molekula ozona. Zapravo, od uvođenja CFC-a u upotrebu 1931. godine, koncentracija hlora u stratosferi (sloju atmosfere između nadmorskih visina od 10 i 40 km) se povećala 4 puta, a upravo atomi hlora katalizuju (ubrzavaju najčešće nekoliko miliona puta) hemijsku reakciju razlaganja molekula ozona. Stoga, svaki slobodan atom hlora (koji nastaje reakcijom ultraljubičastih talasa sa CFC-om, a najčešće se nalazi u okviru veoma reaktivnog gasa hlor monoksida) u proseku katalizuje razlaganje 100 000 molekula ozona, pre nego što izreaguje sa nečim što ga uklanja iz stratosfere.

Ozonska rupa predstavlja stanjeni sloj ozonskog omotača, koji se najizraženiji na polovima, a posebno na Antarktiku (Južnom polu), i to tokom njegovog proleća.

ozonska-rupa

Kao što gravitaciono dejstvo Sunca i Meseca uzrokuje plimu i oseku, isto tako dovodi i do pojave gušće atmosfere u predelima umerene geografske širine nego na polovima. Tamo gde je atmosfera gušća, ozona ima u većoj količini, a tamo gde je atmosfera ređa, ima ga manje. Znajući da je atmosfera najređa na polovima, možemo zaključiti da je tamo i ozonska rupa najveća.

Takođe, kada je na severnoj hemisferi leto, Sunce uopšte ne obasipa Antarktik svojom svetlošću tokom nekoliko nedelja. Stoga, usled nedostatka i ultraljubičastih Sunčevih talasa u ovo vreme, ozonska rupa na Antarktiku se u ovo vreme i ne obnavlj jer se ne proizvodi novi ozon.

Karakteristični vazdušni virovi koji sprečavaju mešanje vazduha iznad Antarktika sa severnijim vazduhom se stvaraju tokom antarktičke zime, što dodatno povećava antarktičku ozonsku rupu. Slični virovi nastaju i na Arktiku (Severnom polu) tokom zime na severnoj hemisferi, ali usled vodenih, a ne kontinentalnih predela koji se nalaze ispod ovih virova, oni su i slabijeg intenziteta od zimskih virova iznad južnog pola, pa je stoga usled intenzivnijih mešanja vazduha, ozonska rupa iznad severnog pola manja od oblasti osiromašene ozonom iznad Južnog pola. Ozonska rupa na Antarktiku se povećava od kasnog avgusta do ranog decembra kada je velika oko 27 miliona kvadratnih kilometara, što je veliko otprilike kao čitave SAD.