Moje dvorište eksterijer

Moje dvorište na hrvatskom jeziku

Moje dvorište je moje omiljeno mjesto. Mali je to prostor, ali ispunjen je svakakvim divnim stvarima koje me vesele. Nalazi se iza moje kuće i ograđen je drvenom ogradom koja me čuva.

Prvo što mi upada u oči kad izađem van je zelena trava. Mekana je i hladna na dodir, a ja obožavam prolaziti kroz nju bosim nogama. Oko mog dvorišta također raste prekrasno cvijeće i biljke. Moja mama je posadila šarene ruže, svijetle tratinčice i visoke suncokrete.

Zbog njih moje dvorište izgleda kao prekrasan vrt.

Pored cvijeća nalazi se stablo oraha koje pravi hlad u vrućim ljetnim danima. Volim sjediti pod drvetom i čitati knjigu ili se samo opustiti. Ponekad se čak popnem na drvo da vidim koliko visoko mogu.

S druge strane dvorišta je ljuljačka sa dvije ljuljačke i toboganom. Volim se ljuljati visoko na nebu i osjećati kako mi vjetar prolazi kroz kosu. Još bolje ja kad zažmirim. Tobogan je također zabavan i često se njime spuštam s prijateljima.

U kutu mog dvorišta nalazi se mali ribnjak u kojemu pliva riba. U pitanju su koi šarani, a to je tatin hobi. Zabavno ih je gledati kako plivaju i igraju se. Ponekad ih čak hranim mrvicama kruha i gledam kako ih grickaju.

Konačno, tu je mala drvena šupa u stražnjem dijelu mog dvorišta. Tu držimo sav naš alat i opremu. Tata i ja često zajedno radimo u šupi kako bismo sadili novo cvijeće ili se brinuli za ono koje već raste.

Moje dvorište je za mene posebno mjesto. Pun je stvari koje me vesele i volim tamo provoditi vrijeme. Bilo da trčim u travi, ljuljam se na ljuljački ili samo sjedim ispod drveta, moje dvorište je savršeno mjesto za mene.

Moje dvorište sastav na bosanskom jeziku

Moje dvorište je sasvim drugačije od onoga što možete očekivati. To je široki sivi asfalt koji se proteže od mojih stražnjih vrata skroz do komšije. Nema trave ni biljaka, nema cvijeća ili drveća. Samo ogroman, prazan prostor koji izgleda beživotno, osim kad se radi nešto na njemu ili igra košarka.

Često sam se žalio roditeljima na nedostatak zelenila, ali oni insistiraju da je ovako manje posla. Ne moraju da brinu oko košenja travnjaka ili šišanja žbunja, i pretpostavljam da vidim njihovu poentu. Ali ne mogu a da se ne osjećam malo tužno jer nema prirodne ljepote u kojoj bih uživao.

Uprkos nedostatku biljaka, moje dvorište je i dalje mesto koje mi nosi srećne uspomene. Tu moji prijatelji i ja igramo košarku tokom toplih popodneva, odbijajući loptu od glatke, tvrde površine asfalta. Nekad igram sam tenisa nabijajući lopticu od zid do besvijesti.

Teren za košarku smo obilježili kredom i provodimo sate gađajući obruče i vježbajući pokrete. Nekad kiša sve to sapere pa moramo nanovo da ga ocrtavamo. Mama ne dopušta da ga obojimo trajnom bojom, kaže da boje nisu zdrave, ali nekako asfaltiranje cijelog dvorišta jeste.

U jednom uglu dvorišta nalazi se čvrsta metalna ljuljaška. Nije tako lijepa kao drvene koje vidite u nekim dvorištima, ali radi svoj posao. Sviđa mi se osjećaj hladnih metalnih lanaca uz moje ruke dok dižem noge sve više i više, pokušavajući dodirnuti nebo.

Pored ljuljaške nalazi se mala metalna šupa u kojoj moj tata drži alat. Voli da petlja po automobilima i popravlja stvari, a šupa je mjesto gdje odlaže svu svoju opremu. Ponekad me pusti da uđem i gledam ga kako radi. Ne razumijem šta on radi većinu vremena, ali volim što mogu provoditi vrijeme s njim.

Sa druge strane dvorišta nalazi se betonska terasa sa garniturom metalnih ležaljki. Moja mama voli sjediti tamo uveče (preko dana je vruće), pijuckati ledeni čaj i čitati knjigu. Volim da joj se ponekad pridružim i ćaskam o našem danu, uživajući u tihoj tišini dvorišta.

Iako moje dvorište možda nije najljepši ili najprirodniji prostor, ono je ipak mjesto koje za mene nosi puno uspomena i radosti. Čak i bez zelenila, to je prostor koji okuplja ljude i omogućava nam da se zabavimo i povežemo.

Moje dvorište sastav na srpskom jeziku

Moje dvorište je ogroman i divan prostor, smješten u blizini rijeke Plive, okružen sa tri veličanstvene planine. U stvari to je dvorište od naše vikendice u Pljevi. To je mjesto gdje moja porodica i ja možemo pobjeći od gradske vreve i uživati u ljepoti prirode. Tati pejzaž jedino narušavaju džamija i pravoslavna crkva koje se vide u daljini. Ja mislim da su zanimljiv detalj i dio lokalne kulture.

Jedna od stvari koje naše dvorište čine posebnim je obližnja rijeka. Pliva je kristalno čista i često se spuštamo na ivicu vode. Nekad smo mogli da lovimo ribu na njoj, sada više ne, jer je rijeka pod koncesijom. Ima nečeg tako mirnog u vodi, okružen drvećem i planinama, bez ničega osim zvuka rijeke da nam pravi društvo.

Pozadi u dvorištu imamo ne svjež potok koji teče kroz imanje. Dovoljno je čist za piće iako tu vodu nikad niko ne pije. U jednom uglu dvorišta mama je zasadila red jagoda i malina. Izuzetno su slatke i sočne, a mi ih volimo brati i uživati u njima za užinu.

U drugom uglu dvorišta, moj tata je napravio mali povrtnjak. Posadio je redove krompira, paradajza, paprike, crvenog luka, bijelog luka, salate i krastavaca. Povrće je svježe i ukusno, a često ga koristimo za pripremu salata ili pečenje na roštilju za večeru.

Kad smo već kod roštiljanja, moj tata je napravio veliku peć za pizzu od crvenih cigli. Ipak, više ovu peć koristimo za roštilj nego za pravljenje pice. Volimo baciti meso ili ribu na roštilj, a zatim se zavaliti i uživati u dimljenim, ukusnim ukusima.

Jedna od najboljih stvari u našem dvorištu je sama veličina dvorišta. Ima dovoljno prostora za trčanje i igranje igrica, poput fudbala ili frizbija. Imamo i veliki stol na otvorenom gdje svi zajedno možemo sjediti i uživati u obroku ili igrati društvene igre.

Dok sunce zalazi iznad planina, često palimo logorsku vatru i sjedimo oko nje, pečemo kukuruz i pričamo priče. Zvijezde izlaze u punoj snazi, a mi se divimo ljepoti noćnog neba.

Moje dvorište je predivno mjesto koje moju porodicu i mene približava prirodi. Uz obližnju rijeku, svježe potoke, povrtnjak i veliku peć za picu, uvijek postoji nešto novo za istraživanje i uživanje. Osećam se tako srećnim što imam ovaj nevjerovatan prostor da zovem svojim. Ne želim nikad ga izgubim.

Sastav o mom dvorištu i eksteriju na srpskom jeziku

Kao gradska devojčica koja živi u stambenoj zgradi, moje dvorište nije baš ono što očekujete i zamišljate kad čujete reč dvorište. Umesto tradicionalnog dvorišta, moje dvorište čine mali park i ulica.

Park je odmah ispred moje zgrade i užurbano je središte aktivnosti. Ljudi šetaju svoje pse, deca se igraju na ljuljaškama i toboganima, i grupe prijatelja okupljenih oko stolova za piknik. Oko celog parka postoji staza za trčanje posuta crvenim drvenim opiljcima.

Uprkos buci i aktivnosti, postoji nešto mirno u posmatranju ljudi koji uživaju na otvorenom.

Jedna od mojih omiljenih stvari u parku je da sedim na klupi i čitam knjigu. Volim osećaj sunca na licu i zvuk povetarca koji šušti kroz drveće. Savršen je beg od užurbanih gradskih ulica, i osećam se srećnim što imam tako lep prostor ispred mojih vrata.

Sa druge strane moje zgrade je prometna ulica, puna automobila, autobusa i pešaka. Iako to nije baš najživopisniji pogled, ipak je zanimljivo gledati kako svet prolazi. Ponekad, dok sedim na svom prozoru, gledam ljude kako prolaze i pokušavam da zamislim kako izgledaju njihovi životi.

Postoji i mala pekara koju vidim sa balkona. Ne kupujemo nikad u njoj hranu, mama voli da kuva, međutim deluje mi da dobro posluje. Često mirisi peciva dopiru do našeg balkona i otvore mi apetit.

Uprkos nedostatku tradicionalnog dvorišta, i dalje se osećam povezana sa prirodom na svoj način. Park pruža osećaj zelenila i lepote, dok ulica pruža uvid u gradsku vrevu. Nije najkonvencionalnije dvorište, ali je moje, i ne bih ga menjala.