Kako se osećam (tri sastava SRB:BIH:HR)

Za tešku temu o opisivanju osjećaja dobili smo tri sastava iz različitih dijelova balkana. Jedan na srpskom jeziku, jedan na hrvatskom i jedan na bosanskom ili tri sastava na našem jeziku. Neki su baš vatreni i iskreni. Pogledajte ih.

Kako se osećam (sastav na srpskom)

Utakmica je završena, ali emocije su još uvek sirove. Neverovatan osećaj radosti i zadovoljstva ispunjava moje srce. Moj tim, moja Crvena zvezda, pobedio je najvećeg rivala Partizana. Ostatak večeri i narednih dana ovaj osećaj sreće ostaće u meni.

Pobeda u derbiju znači svet navijačima. Ne radi se samo o tri boda ili napredovanju na rang listi. Reč je o ponosu, strasti i pripadnosti. Na završnom zvižduku u svakom Zvezdinom navijaču buknu olakšanje i radost. Uspeli smo. Došli smo, videli i pobedili rivale u sopstvenom dvorištu. Pravo hvalisanja je naše da zadržimo bar do sledećeg derbija.

Pobeda je slađa jer je priprema za meč bila tako intenzivna. Derbiji su emocionalno opterećeni, očekivanja su velika i živci mogu da vas izvuku. Ali gledajući kako moj tim istrajava, bori se za svaku loptu i postiže golove za pobedu, čini ovaj osećaj blaženstva tako zadovoljavajućim.

Večeras je grad obojen crveno-belo. Ulice, restorani i trgovi pripadaju Zvezdinim navijačima. Stranci postaju prijatelji, prijatelji postaju još bliži.

Delimo osmehe, zagrljaje, smeh i naravno skandiranje „Zvezda, Zvezda!” Ovo je naše vreme i naš prostor da pravimo uspomene koje će trajati do ponovnog susreta sa Partizanom.

Jutro posle, i dalje ću imati osmeh na licu. Ponovo ću gledati najzanimljivije trenutke i na kraju proživeti svaki minut meča. Pozvaću svoje prijatelje i spojićemo se oko uspeha našeg tima.

Osećaj da ste šampion, makar samo na jednu noć, izaziva zavisnost i dugo traje. Moja Zvezda me je učinila ponosnim – tako se osećam!

Poslao: Igor, Beograd

Kako se osjećam (sastav na bosanskom)

Obuzeo me je osjećaj tuge i apatije. Moj otac Avdo ponovo odlazi u Njemačku da radi na građevini naredna dva mjeseca.

Dok se njegov stari Mercedes vozi niz cestu i izlazi iz našeg sela, srce mi se stisne. Kuća se već osjeća prazno i bez njegovog prisustva.

Danima nakon njegovog odlaska ne želim da radim mnogo. Stvari kao što su ići u školu ili obavljati kućne poslove izgledaju posve besmisleno.

Moja majka pokušava da me oraspoloži, ali i ja vidim tugu u njenim očima. Oboje odbrojavamo dane do njegovog povratka, ali 60 dana je kao vječnost.

Jutra su najteža. Probudim se u nadi da su proteklih nekoliko dana bili samo san, ali vidim njegov prazan krevet i shvatim da je daleko.

Tokom dana lutam selom udarajući kamenje, bez motivacije ili interesa za igru sa drugom djecom. Uveče sjedim na trijemu i čekam da čujem brujanje motora njegovog automobila dok se vraća kući, ali jedini zvukovi su cvrčci koji cvrkuću u mraku.

Neke noći imam problema sa spavanjem. Bacam se i okrećem ponavljajući sjećanja na vrijeme koje smo dijelili. Brinem da li je dobro. Već je propustio toliko važnih trenutaka u mom životu.

Još dva mjeseca znači propuštanje više fudbalskih utakmica, više rođendana i više dana napornog rada na polju.

Ali potreban nam je novac koji zarađuje radeći teške građevinske poslove u inostranstvu, tako da život ide uobičajeno.

U kući je hladno čak i tokom vrućih ljetnih dana. Postoji bol koja dolazi od nedostatka nekoga koga voliš. Utješim se gledajući porodične fotografije iz sretnijih vremena, ali me one još više tjeraju da čeznem za danom kada se on vrati.

Sve što mogu da uradim je da strpljivo čekam dok se život oko mene nastavlja.

Tužan sam, ali imam nadu u srcu – za dva mjeseca on će se vratiti i naša porodica će ponovo biti cijela. Do tada odbrojavam dane i nosim uspomene na njega da popunim prazninu.

Poslao: Semir, Busovača

Kako se osjećam (sastav na hrvatskom)

Prvi poljubac je odlučujući trenutak u životu svake mlade osobe. To je trenutak kojeg se svi sjećamo, trenutak koji svi cijenimo. Za mene je došao taj trenutak kada sam prvi put poljubila svoju simpatiju. Bio je to trenutak ispunjen toliko emocija da mi je još uvijek teško opisati riječima.

Mjesecima sam bila zaljubljena u njega i konačno smo se našli sami u mirnom kutku školske knjižnice. Dok smo razgovarali, osjećala sam kako među nama raste napetost. A onda se, odjednom, dogodilo.

Poljubili smo se. Bio je to mek i nježan poljubac, ali činilo se kao da u meni eksplodira vatromet. Bila sam ispunjena sa toliko emocija da ih nisam mogla ni početi sve procesuirati.

U tom sam se trenutku osjećala i ekstatično i prestravljeno. Bila sam oduševljena što smo se konačno poljubili, ali sam se također bojala da će to promijeniti sve među nama. Nisam željela izgubiti blisko prijateljstvo koje smo izgradili. Brinula sam se da on možda neće osjećati isto što i ja i da će naš odnos postati neugodan i napet.

Ali kako su dani prolazili, počela sam shvaćati da nas je naš poljubac zapravo još više zbližio. Mogli smo otvorenije razgovarati o svojim osjećajima i počeli smo provoditi još više vremena zajedno.

Osjećala sam nadu da se naš odnos razvija u nešto još posebnije.

Sada, svaki put kad se sjetim tog prvog poljupca, osjetim toplinu i sreću. Bio je to trenutak koji ću uvijek cijeniti, trenutak koji će zauvijek ostati sa mnom. I iako više nismo zajedno, još uvijek se nadam da ću pronaći nekoga zbog koga osjećam leptiriće u stomaku.

Poslala: Lucija, Karlovac