Početak bune protiv dahija – prepričano

1801. janjičari ubijaju beogradskog pašu Hadži-Mustafu i preuzimaju vlast u svoje ruke.  Velika nevolja zadesi Srbiju, jer su janjičari vladali strahovladom. Posebno se ističe oštra tiranija četiri dahije koje su nemilosrdno mučili srpski narod, nametale poreze, harače i činile teška zverstva. Sve je to bila prilika da srpski narod ustane i stupi u krvavu borbu, borbu za svoja prava i slobodu.

„Početak bune protiv dahija“ je pesma koja pokazuje šta je bio jedini mogući put sa ciljem da se okonča dugogodišnje mučenje i stane na put turskoj sili koja je prkosila vremenu. Filip Višnjić koji je opevao ovu radnju je i sam svedok teških vremena, a njegovo svedočenje o zverstvima dahija pretvorilo se u jednu od najlepših epskih pesama.

Pesma kreće spoznajom sirotinje koja je odlučila da glasno i odlučno progovori i stane protiv neprijatelja. Početak bune ima jasne razloge, jasno je predstavljeno šta je dovelo do ustanka. Pevač je ovu pesničku sliku spojio sa zemaljskim i nebeskim okolnostima i dao joj religiozni i subdinski smisao.

Dahije shvataju da su otišli ​​predaleko, da je borba neizbežna i da je to trenutak kada će narod, do tada pokorni raja, krenuti u borbu. Na nebu su predznaci koja simbolično dočaravaju borbu, ustanak naroda. Pojavljuje se u pomračenje Meseca, slike koje podsećaju na krvave barjake, munje grme nad Svetim Savom usred zime, a nad Svetim Trifunom sunce se tri puta pojavljuje iza oblaka. Svi osećaju da se nešto sprema. Napaćeni ljudi shvataju ove znake kao odgovarajuće vreme za dizanje ustanka, dok dahije shvataju da je blizu kraj njihovoj tiraniji. Zato počinju da paniče i brinu za sopstveni život.

Na kuli Nebojši dahije se skupe da vide šta će dalje, i vade lonac sa vodom, gataju na vodi, a u zvezdama koje pokazuju budućnost vide da svi gube glavu. Zatim su čitali proročanstva iz drevnih islamskih knjiga, u kojima je bila naredba cara Murata, pre njegove smrti na Kosovu, da se narod srpski ne muči, već da se brinu o njemu, jer je najvažnije da raja ostaje  pokorna. Ako se pobuni, biće krvave borbe. Dahije stupaju u kontakt sa starim mudrim Fočom, koji savjetuje da se povinuju Muratovoj naredbi, inače će kraj doći brže nego što misle.

Ipak, dahije su svripe, arogantne i nadmene, ne slušaju savete o smirivanju naroda, te da budu blagi prema njima, već počinju da poseku knezove, jer im se činilo da je to jedini način da uguše ustanak. koji je trebalo da se desi. Bio je to istorijski trenutak kada je trebalo ići u boj, što je pevačica predstavila stihovima: „Zeman došo, valja vojevati“.

U srpskom narodu sve se više budi želja za osvetom, a pre svega za slobodom od jarma, zbog čega imaju visok moral i veru u konačnu pobedu. Nakon što ubijaju značajne ličnosti, među kojima su bili Ilija Birčanin i Aleksa Nenadović, dahije su krenule ka Topoli da ubiju Karađorđa.

Besan i ljut, narod kreće u odlučnu borbu za svoja prava i slobodu, i izgleda da ga niko ne može zaustaviti. Pevač je na sve načine prikazao ustanak naroda kroz osvajanje i oslobođenja: razbija see turske potereau Topoli, spaljuje hana u Sibnici, uništavaju turske karaule, a udara se i na turske palanke, te osvojaju gradovi.

Krvava borba kojom slabi i poniženi narod dolazi do oslobođenja predstavljena je kao kolektivna pobeda, a glavnog junaka kao ličnost nema, glavni junak je srpski narod što vidimo iz stihova: „Usta raja ko iz zemlje trava“.

Borba je bila jedino rešenje i jedini način da se zaustavi brutalnost turska, stoga je kraj pesme simboličan – Karađorđevo obraćanje reci Drini sa idejom opšteg oslobođenja svih srpskih zemalja

„Drino , vodo, plemenita međo, izmeđ Bosne i izmeđ Srbije!
Naskoro će i to vreme doći kada ću i ja tebeka preći i čestitu Bosnu prolaziti! „