Zona Zamfirova – Stevan Sremac

Bilješka o piscu

Stevan Sremac je rođen u Senti 11. novembra 1855. godine. Potekao je iz zanatlijske porodice. Rano je ostao bez oca i majke, pa brigu o njemu preuzima ujak – Jovan Đorđević. On je bio utemeljitelj Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu i Narodnog pozorišta u Beogradu. Ostvariće veliki uticaj na njegovo stvaranje. Prvu gimnaziju pohađa u Beogradu od 1868. Tu su mu među drugovima bili Stevan Mokranjac i Ljubomir Nedić. Na Istorijsko – filološkom odsjeku u Beogradu, od 1874 – 1878. pohađa Veliku školu. On se kritički postavlja prema pristalicama Svetozara Markovića i socijalističkog pokreta. Bio je dobrovoljac „đačke baterije“ za vrijeme Srpsko – turskih ratova u periodu od 1876 – 1878. godine. Sa ovom jedinicom išao je pješke od Beograda do Vranja. Već 1879. godine je postavljen za predavača gimnazije u Nišu. Tu predaje literarne oblike, istoriju i zemljopis. Bio je predavač gimnazije i u Pirotu. Tu je počeo pisati romantično intonirane pripovijetke iz srpske srednjovjekovne prošlosti. Objavljene su pod nazivom Iz knjiga starostavnih. U Beogradu živi od 1892. Za vrijeme boravka u Soko Banji, umro je od trovanja krvi 12. avgusta 1906. godine.

Stevan Sremac je odlikovan sa tri ordena. Orden Svetog Save je dobio za civilne usluge u oblasti književnosti i prosvjete.

Mnogo se na njegovom radu opaža činjenica da je bio profesor istorije. Nije volio da morališe. Sa mnogo simpatija je opisivao alkoholičare, lopove i varalice a bio je oštar kada je riječ o političkim protivnicima. Konzervativni i tradicionalistički duh Sremca zgražavao se na poplavu novog doba i novih ideja. Na jedan način on govori u Zoni Zamfirovoj glasom čorbadži – Taska: „ Bitisa ni se sve, snajka Jevde! Sve ni bitisaše: i varoš, i čaršiju, i selo, i crkvu, i kuću, i star adet…“

Kada je u Nišu počelo nestajati niskih kuća i krivih ulica i fesova, on je duboko uzdahnuo i mahnuo. I ostavio Niš da se više nikada u njega ne vrati.

Djela:

Ivkova slava, 1895.

Pop Ćira i pop Spira, 1898.

Zona Zamfirova, 1903.

Čiča Jordan – jedna slika, 1901.

Ideal, 1904.

I mnoga druga djela. Od 1957. pa do danas neka od njih su doživjela i ekranizaciju.

Analiza djela

Anegdotsku osnovu za Zonu Zamfirovu, Sremac je dobio od Branislava Nušića. Prvi njen nacrt nastao je 1898. godine. Djelo je počelo izlaziti u Srpskom književnom glasniku od 1903. godine. Pisac je konačnu redakciju pripremio za Srpsku književnu zadrugu 1907. sa podnaslovom „Pripovetka S. Sremca“.

Ovog pisca nazivaju majstorom smijeha u srpskoj književnosti. On iznosi svijet kojemu se čitalac smije zajedno sa autorom. Njegova proza nastaje u dijaloškom odnosu pripovjedača i čitaoca. Prema Nušićevom kazivanju, Sremac je sažetu osnovu ove priče zabilježio po slučaju koji se dogodio u Prištini. Riječ je o kćeri bogatog čorbadžije Zamfira Kijametovića.

Pošto joj otac ne dozvoljava, momak preobučen u žensko ruho kompromituje djevojku. Morala je poći za njega. Od ove anegdote nastao je roman. Djevojka je žrtva kako porodice, tako javnog mnjenja. Roman se gradi na položaju junaka i njihovom ponašanju. Ukoliko je osveta bila osnovni motiv lažne otmice, ona se preobražava u dobro djelo.

Ovo je ozbiljna priča o dvoje mladih, zaljubljenih ljudi. Takođe, priča i o dosjetljivosti. Sremac se uz vesele zgode dotiče i ozbiljne strane života.

Njegovi junaci su predstavnici etičkih, socijalnih i porodičnih prilika. Djelo se pratače u bujicu dijaloga, nadogvaranja, uzvika, vijesti, izvještavanja. Govorni žanr je dobro iskorišten za učinak.

Skerlić je Sremca nazvao majstorom amplifikacije. Od izabrane anegdote koja se nije zaustavila na jednoj liniji priče, gomilaju se šaljive epizode, portreti čaršije i porodične istorije.

Prva glava nam donosi oduševljavanje djevojčetom koje izrasta u ljepoticu. Karikaturalno – groteskno pisac oslikava kako se predsjednik suda okreće za Zonom, a pravda se da ga podsjeća na pokojnu kćerku.

Sremac žuri da počne zaplet i nalazi pogodan momenat za Manetovu ženidbu. Sremac piše kako spopadnu čovjeka koji ni u snu nije naumio da se ženi, te navale na njega sa svih strana. Kao kada nestašna djeca metnu konjsku muvu magarcu u uvo, pa ga uznemire. Tako i ovome puste u uši misao o ženidbi da više ne možete poznati onog jučerašnjeg sređenog, zadovoljnog čovjeka.

U djelu diše neobična atmosfera Istoka. To opažamo u opisu ljepote djevojaka, njihovih očiju, tamnih pogleda. Radnja ostavlja mogućnost da se razvije u pravcu neke bruke.

Psihologija ljubavi u romanu je površna i tipizirana. Situacije su mehanički predvidljive. Milan Kašanin je napisao kako je Zona Zamfirova napisana u duhu savremenih evropskih romana, te da je u djelo prenesena istorija Sremčevog oca i majke: ljubav lijepog i siromašnog zanatlije i imućne trgovačke kćeri.

Uz mladalačku ljubav, idu i ispadi ljubomore, tvrdoglavost, kršenje običaja. Imamo sliku provodadžisanja s tetka Dokom.

Komičnost se smiruje i ulazi u vrstu psihodrame. Mane, nakon uvrede koju je čuo od Zone, sanja da predvodi kolo u liku kučeta u čakširama, budeći se sav u znoju. Sremac radnju brzo vraća u normalnu svakodnevicu ( svakog čuda za tri dana dosta…). nakon izlaska iz duševne krize, on smišlja osvetu. U čaršiji su priče o otmici poprimile obris hiperbole. U kući starog Zamfira, uzalud se obmana pokušava razbiti i demaskirati. Pisac veliku pažnju posvećuje glasovima preko kojih događaj dobija razmjere. Oni koji su se uzdizali bogatstvom i staležom, sada moraju da mole.

Iako je ovo djelo humorističnog karaktera, valja se obratiti pažnja na motive koji kazuju o prolaznosti života, težnji čovjeka da se ostvari ili da ne promaši svoju sreću. Dalje, o promjenljivosti položaja ljudi kroz usta tetka Doke. Njene merdevine su metafora sudbine naraštaja i društvenih slojeva. Pisac potvrđuje čovjeka kao vrijednost i kvalitet srca, karaktera i pameti. U komici radnje, on ruši sujete oholih i moćnih. Umije oblikovati prostodušne scene, sitne znakove radosti, pomirenja. Osjećanja se preobražavaju, u dinamici su. Osveta stvara velike zablude. Svi učesnici su po volji pisca dobili nagradu ili kaznu. Tako su Taska i Doka sklonjene iz svadbe, Manulaća, Mane zove u svatove kao nesuđenog mladoženju.

Djelo završava trijumfom mladih koji su kao u bajci savladali prepreke i iskušenja, te stekli pravo na sreću. Roman obiluje poređenjima, hiperbolom i aluzijama. Sve je to izmiješano daškom melanholije. Sremac provlači i socijalno – istorijska uopštavanja. Ukazuje na ljudske poroke i strasti, na ljudske osobine. Skerlić smatra da je Zona Zamfirova Sremčev najbolji posao. Pisac je bio izuzetno vezan za Niš, grad njegove mladosti. On je realist po načinu pisanja i pažljivo posmatra život, prenoseći na papir. Djelo nosi jaku lokalnu boju. Neki kritičari ovo djelo nazivaju šaljivom realističkom bajkom ili idiličnim romanom.

Roman iskazuje orjenatalan način života, starovremeni duh naivnog čovjeka, prostosrdačnost. Glavni junaci su oslikani u hiperboli, dosjetljivi su i lijepi. Pisac nam prenosi navike starovremenskih Nišlija, opisuje njihova zanimanja, đake, Cigane, vojnike.

Pisac sa poštovanjem govori o čorbadžiji Zamfiru koji predstavlja gospodstvo. Sa velikom voljom opisuje sve stvari koje on posjeduje: ćilime, ibrike, kandila, sanduke.

Ostavljen je prostor psihologiji odrastanja junakinje, opisuje se dom Zoninog oca. Roman je igra između dobrih ciljeva i neprilagođenih sredstava.

Pisac uvodi figure politikanata i zastupnika „novog čovjeka“. Sremac je kao konzervativac, monarhist bio protivan demokratskim idejama i vješto je izlagao svoja opredjeljenja glasom junaka. On se ruga lažnom etičkom registru u trećem licu. Sitni ljudi se razbacuju krupnim riječima, opšti interes je geslo ličnog. Ciljevi ljudi su sebični.

Tehnika komičnih parova, antipoda je funkcionalna u nekim djelovima zapleta. Imamo relaciju Mane – Manulać i njihovo rivalstvo oko djevojke.

Iako je bila popularna Zona Zamfirova nije izučavana pažljivo kao i drugi Sremčevi romani. U djelu je izazovan motiv klasnog sukoba (plebejci protiv aristokrata). Sve to izgleda kao nagovješaj buduće socijalne revolucije. Sve je svedeno na žalopojku za prošlošću. Istaknut je i regionalizam djela, njegov melanholičan ton, tematski slojevi. Djelo posjeduje i lirski ton, čuveni žal za mlados’. Opisa ima mnogo, radnja je malo troma. Poezije ima mnogo u ovom djelu. Sjeta i nježnost provejava.

Nemaran odnos srpske nauke o književnosti prema Sremcu, leži u predrasudi prema humorističkoj literaturi. Nekim kritičarima je smetalo to što nije obuhvatio druge aspekte života, već samo one koji se gledaju preko kafanskog stola. Djelo sadrži Sremčevo toplo sjećanje na dane djetinjstva i odušak romantičnom oduševljenju.

Sremčeva djela su etnološke studije karaktera.

Jezik: dobar sluh za riječ i govor pokazuje u niškim pripovijetkama i romanu Zona Zamfirova. Prije Bore Stankovića uvodi taj južnosrbijanski svijet i njegov jezik u književnost. U Nišu je proveo oko dvanaest godina i asimilovao se. Uspjeh ovog djela dolazi od govora i načina na koji junaci misle, pa to saopštavaju.

Kompozicija romana:  djelo nije, kako nam možda na prvu djeluje labava kompozicija, već umjetnička građevina. Ima složenu i promišljenu fabulu. Nastupaju ljubavne priče, slike modernog gradskog života i dah orjentalnih vremena. Na jednoj strani su pripadnici starog morala i vrijednosti na drugoj došljaci i skorojevići i mladi ljudi koji više ne trpe stare navike. Ovim romanom Sremac je htio pokazati kritičarima da nemaju pravo kada govore da on ne zna stvoriti roman po pravilima teorije književnosti. On se drži romansijerskih načela poput spretnog arhitekte. Cjelina je čvrsto povezana, proporcije očuvane. Roman nije sveden samo na dijaloge i opise, postoji i treći glas – pisac. Od samog početka roman nosi slutnju drame. Sremac ne priča nego referiše. Djelo nosi satiričan ton. Pisac se služi novinarskim stilom. Zona Zamfirova je sastavljena bolje nego drugi njegovi romani. I pored dramatične radnje posjeduje usporen puls pričanja. Ovo djelo je tehnički Sremčev najbolji roman.

Vrsta djela: novela / roman;

Vrijeme radnje: devetnaesti vijek;

Mjesto radnje: Niš;

Osnovni motiv: dvoje mladih kojima socijalne razlike brane da se uzmu; fiktivna otmica djevojke;

Ideja: ljubav pokreće svijet i ona je najjača sila. Mladi savlađuju prepreke koje im postavljaju društvene koncencije i starijoj generaciji, snagom ljubavi.

Likovi

Glavni lik: Zona Zamfirova. Najmlađa kći starog hadži – Zamfira. Bila je njegova mezimica, ljepotica na glasu. Imala je oči kao kadifa, kosu kao svila, usne kao merdžan, zube kao biser, struk kao fidan. Sva je bila „zlato materino.“ Ma koja pjesma u čaršiji da se pjeva na temu ljubavi i djevojke – mislilo bi se na nju. Ona je znala to kao vanredno lijepa i bogata djevojka. Bila je razmažena, pusta, nemilosrdna. Kao paun se kretala čaršijom a svi su se okretali. Sama nikad nije išla, uvijek oko nje tetke i strine. Kada ide, ona se lomi u struku, sitno korača, glavu izdiže i pruža ponosno naprijed.

Kada je opisuje, Sremac se drži stila i leksike narodne ljubavne poezije. Kroz opis se končaju prigušeni znaci erotike. Pisac je opisuje kako sazrijeva i uči. Prati njene odlaske u oro. Prati njenu opčinjenost Manetom, steže ruku svoje drugarice Gene. Kod kuće je rasijana, zamišljena i često pred ogledalom. Povlači se u samoću i osjeća da pati a ne zna od čega pati. Obuzima je tuga i slatka sjeta. Govori o smrti. Izrasta u ljepoticu i počinje se polako osjećati kao čorbadžijska kći.

Sporedni likovi: Manetova majka Jevda, kalfa Kote i šegrt Pote, Kalina, tetka Doka, Vasaka, Manulać, hadži – Zamfir…

Mane: mladić koji savlađuje postavljene prepreke. Njega je Zonina porodica potcijenila i uvrijedila samo zato što je pripadnik nižeg društvenog sloja. On je dobar majstor i krasan mladić. Crnomanjast je, lijepa velika oka, sastavljenih tankih obrva i tankih brčića. Otresit je i pažljiv na odijelo. Nije bilo ženskog čeljadeta a da za njim ne pogleda. Predstavljen je u situacijama kada ga gledaju djevojke. Bio je dobar igrač, pjevač, jahač, dobar lovac i veseljak po prirodi. Tumači su zapazili da likovi Maneta i Zone odgovaraju likovima iz bajki. Imao je dvadeset dvije ili tri godine i vrlo rano otpočeo radnju na svoju ruku. Otvorio je dućan prije nekoliko godina. Bio je dobar majstor ali siromah. Nije držao ni šegrta, nego je sve sam radio. Dućan mu pun a porudžbina je imao svaki dan.

Manulać: dobar momak koji u životu samo zna za zaradu i opasnost koju donosi „oskudacija“.

Jevdokija: majka Manetova; bila je još uvijek lijepa i držaća žena, ispod čestrdeset godina. Ostala je rano udovica. Imala je muža kojeg je obožavala, jer je dušom i tijelom bio ljepota od čovjeka. Žali za njim već petnaest godina. Javljale su se prilike, ali nije se htjela udavati. Posvetila se vaspitavanju svoga sina, koji je bio slika i prilika oca.

Čorbadži – Zamfir: o njemu Sremac piše kako takve sile i takvog gospodstva nema više. Mogao je čovjeka i sa samih vješala skinuti.

Tetka Doka: žena – bećar. Najoriginalniji komični tip. Aktivni je pomagač u strukturi komičnog zapleta.  Ona puši, pije rakiju, zviždi ulicom, svadljiva je i samovoljna. Tipična medijalna figura, pokretač komplikacija. Predstavlja „mužeski“ temperament (maskulinizovani tip).  Njeni dijalozi su primjer svadljivog razgovora koji krši norme dobrih običaja. Ona se hvata za riječ koja otkriva središte namjere. Slavna je Dokina posjeta Zamfirovim, stepen svađe sa ukućanima, a posebno starim Zamfirom. Ona je jedan od najuspjelijih komičnih motiva Zone Zamfirove. Kada se vrati iz svađe sa čorbadži – Zamfirom, ona ponosno kazuje Manetu da ga je trajno zavadila sa Zonom, oduševljena onim što je tamo rekla.

Kratak sadržaj

U kujundžinici Mana kujundžije sjede kalfa Kote i šegrt Pote i rade. Zadubili se u posao. Pote je zapjevao jednu pjesmu koja se pjevala po gradu o lijepoj Zoni. I oženjeni i neoženjeni su znali ovu pjesmu i pjevali je. Ta pjesma je iz naroda i bog za ko ju je spjevao i na koju Zonu se odnosilo. Ali ko god da je napisao, morao je misliti na jednu jedinu Zonu, kći Zamfirovu.

Zona je bila kći čuvenog čorbadži – Zamfira. Dugo se pričalo kakva je on sila bio. Pred pašu je u tursko vrijeme izlazio kada god je htio i bio mio gost u njegovom konaku. Paša se često savjetovao sa njim. Zamfir je bio tolika sila da je mogao čovjeka sa samih vješala skinuti, samo kada hoće. Paša je znao da je Zamfil sila i u Stambolu. Tamo je smijenio tri paše. Nije trebalo ni da ide sam glavom tamo.

A sila je dolazila od bogatstva njegovog. Imao je brojne vinograde, dvore ljepše od pašinih. Kuća dvospratna, visoka, raspoznavala se usred ostalih kuća. Avlija prostrana, a ispred kuće manja baštica, puna svakojakog cvijeća. Bio je stari ašik. U mnogim pjesmama je spjevan sa mnogim, sad već čestitim i primjernim matronama, staricama. Iako, ponosit i silan u čaršiji među Turcima i Srbima, u kući je bio blag. Volio je da ga pjesmom bude i uspavljuju. Vladao se potpuno gospodski i gdje god čovjek baci oko – svuda gospodstvo! U kući svakoga dana djevojke imaju posla dok sve izribaju, pa se sve sija. Kakav raskoš i kakvo šarenilo! U svakoj sobi po jedno skupocjeno kandilo gori uoči nedelje i praznika pred ikonom iz Rusije, koja je sva srebrom optočena, a tri kandila gore pred onom najvećom ikonom iz Jerusalima, što ju je još nekad otac Zamfirov sa hadžiluka donio.

Zamfir je imao još jedno bogatstvo koje sam Bog daruje čovjeku.

To je lijepa njegova kćerka, mezimica. Sva su djeca njegova bila lijepa, ali Zona je bila najljepša. Cijela čaršija gleda u nju dok prolazi. Ako se Zona ponosila što se svijet za njom okreće, mogla se ponositi i kada se za njom okrene Mane kujundžija.  Bio je dobar majstor i lijep momak. Bio je otresit i pažljiv na odijelo. Nosio se lijepo i radnim danom, utoliko ljepše nedeljom i praznikom. Nije bilo ženskog čeljadeta, ni starijeg, ni mlađeg, a da za njim ne pogleda! Najčešće je on vodio kolo. Kada god bi zaradio dobro, ne bi žalio vremena ni novca da se proveseli malo sa društvom. Zbog svega toga, on je bio rado gledan od mlađeg svijeta, ali mnogim roditeljima nije se dopao pored sveg njegovog lijepog zanata i zlatnih ruku. Nije im se dopadalo što je lovac i veseljak. Kuća mu nije bila velika. Bila je mala, ali lijepa, bijela kućica sa povećom baštom. Avlija je bila sva u cvijeću. Kao i svi na Istoku, i Mane i majka mu Jevdokija, voljeli su cvijeće. Bila je to kućica puna topline. Osim kućice, imao je i nešto zemlje, nekoliko njiva, vinograd. Mane je volio da teferiči uz tamburu. Bio je razgovoran i predusretljiv sa mušterijama koje su većinom bile mlade i djevojke seljanke.

Mane je počeo mahanisati, ništa mu više nije po volji. Počinju sukobi sa majkom koja mu je u svemu udovoljavala. Jevda ćuti, trpi i plače krišom. A onda poče majka nagovještavati Manetu da bi trebalo da nađe odmjenu, jer je ona već stara. Htjela je da se oženi i da ne gubi mladost i ljepotu na kafane i rospije. Mane joj obeća da će uraditi kako ona želi. Manina majka Jevdokija, sazvala je i jedno vijeće, familijarno sastavljeno od starijih žena. Dođe i tetka Doka i tetka Kara i strina Parašekva, Nikoleta i tetka Ruška, koju su svi smatrali za rod a niko nije znao kako ime je rod. Sve skupa su se složile u tome da Manča treba da se ženi i da mu one traže priliku.

Tetka Doka došla je kao i uvijek nezvana. Bila je to još uvijek lijepa i jedra žena, malo čudnih manira. Nju su obično izbjegavali. Bila je nezgodna, uvijek bi ponešto lupila, iako je niko pitao nije i često time društvo dovodila u nepriliku. A imala je običaj da ono što kaže uporno brani, pa i da se potuče. Vodili su je samo pod uslovom da ni riječi ne smije progovoriti. Redovno se tada morala zakleti u svoje oči i život svoga muža Sotiraća, koga se ona vrlo malo bojala. Umjela je da namiriše gdje je dobro društvo, bilo po kakvom mirisu od pržene kafe ili po papučama ispred nekih vrata. Tetke sjede po minderlucima unaokolo, srču kafu i razgovaraju o udavačama koje bi mogle biti prilika za njihovog Manču. Jevda sinu iređa imena potencijalnih djevojaka. Mane je ćutao. Jevdokija je pozvala i Taska u pomoć i za savjet.

Zona je znala da je lijepa i da je čak ljepotica. Često se ogledala, po pogledima kojim je ispraćaju i pjesmama koje se pjevaju kao aluzija na nju. Ponosita je bila zbog toga.

Bilo joj je zadovoljstvo da jednim pogledom ohrabri koga, da mu ulije nade, da ga zaludi, a poslije odbaci. I već zbog samog toga nije nikakvo čudo što je Mane ušao u ovu pripovijetku. Mane je Zonu znao još kao derište, kao „čupe“.

Kao dijete je bila suva, džigljasta, krakata: tankih, dugih ruku, duga lica i velikih usta. Niko nije slutio da će se iz tog čupeta vremenom razviti ljepotica. Kada je završila školu, a bilo joj je tada dvanaest godina, zadržana je kod kuće. Hadži – Zamfir nije dao da se dalje školuje. Kada bi mu spomenuli kako bi bilo dobro da je pošalju u Beograd, samo bi pogledom presjekao. Kao iskusan čovjek, smatrao je da svaki čovjek treba da se poučava tuđom nesrećom. Iako je imao stroge i nesavremene poglede na školu i pismenost u odnosu na naš ženski svijet, nije branio Zoni da nedeljom ode sa drugaricama u društvo. Ona još nije igrala u oru, samo je gledala. Tu je još Zona čula za Manču da je najljepši momak i vidjela kako se sve otimaju da do njega igraju. I sama je počela krišom uzdisati za njim. I mala Zona nije slutila šta se sa njom zbiva, ali je pošla za gomilom. A kad Mane dođe prema njoj, uđe u nju strah pa ne zna ni šta radi ni kako da stane, pa znojavom rukom steže ručicu svoje drugarice Gene. Ništa ne zna, samo ga gleda, a izraz lica joj takav da ne znaš da li se smiješi ili će da zaplače.

Promijenila se Zona. Postade dijete drugačije. Nije više onako bezbrižna. Povlači se u samoću, onu tako milu samoću mladim stvorovima. Osjeća da pati, a ne zna još od čega pati. Lice joj dođe punije i usta mnogo manja, razvila se u vitku djevojku. Kao derište nije mnogo polagala na ljepotu, a ni na to što je čoradžijska kćerka. Ali sada, kao djevojka, ona to poče polako osjećati i po tome se vladati. Tetke su već opazile da je zaljubljena. I odmah navališe na Zonu složno. Redale su joj sve prilike, a na Manu osuše drvlje i kamenje. Silni savjeti i opomene učiniše na kraju svoje. Zoni se uvrti u glavu kako je ona čorbadžijska kći i prava ljepotica.

I sada se izmijeniše prilike i uloge. Sada Manča nju gleda onako kao nekada ona njega. Ali je Manča bio ponosit i imao svoju taktiku. Kada bi je opazio, ne bi je gledao. Prođe pored nje i pravi se ravnodušan. A nju je to silno ljutilo. Čeznuo je za njom, samo je bio jogunica i nije nikako dao da se to opazi. Samo se jednom desilo da je prošao pored nje, pa ga neki đavo natentao – i on se okrenuo za njom. Pogledi im se sukobiše jer se i ona okrenula za njim. Bilo mu je krivo što se prevario i okrenuo. No, doskoči i tome: oslovi sirotu Kalinu, jedno komšijsko djevojče a na Zonu i ne pogleda više. I kako je ova bila koketna i ponosna – bilo joj je užasno krivo. Ujede se za usnu, jer joj se učini da će Mane još moći lako pomisliti da se ona za njim okrenula i da ga gleda.

Zona je sada u šesnaestoj godini. Drži do sebe i ide ponosito jer osjeća nadmoćnost svoje kuće i svoju nad drugaricama i njihovim kućama. Toliko puta je slušala da su slabe i rijetke prilike za nju u ovome mjestu. Zato se samo i poigravala sa svakim, tek da uživa u trijumfu. Kretala se u krugu rodbine po čorbadžijskim kućama. U plebeje je rijetko izlazila ili bolje je reći silazila. Dolazila bi obično praćena svojom izmećarkom Vaskom. Dolazila bi da gleda oro i krišom pratila Manču. Nije joj bilo pravo kada je ovaj ne bi opazio, ili kada bi otišao na drugo mjesto da igra a ovo ostavio. To joj je vređalo ponos.

Jednog dana Manča povede na igru mladu i lijepu Kalinu, komšinicu svoju, puku siroticu koja neće mužu donijeti više od dva jastuka, čiste duše i ropsku poslušnost. Zaigraše.

Kalina vesela, rumena, blažena. Svi ih gledaju i komentarišu kako pristaju jedno drugome kao par. Zoni je krivo. Samo ona ne gleda na tu stranu.

Ne treba njoj taj Manča, ali ne trpi da može još koja, pored nje žive, privući njegov pogled. Ne bi igrala ali kada je vidjela Kalinu kako je srećna, dođe i njoj da poigra, iako je čorbadžijska kći i ne treba da se miješa sa rajom. Manča stoji, ne igra, gleda igrače. Uhvati se sa lijeve strane do Zone. Zona ga samo ovlaš pogleda, dade okom znak Vaski, i ova se odmah uhvati u kolo i rastavi Manču od Zone. Zona igra i sve gleda Manulaća čorbadži – Ranđelovog. Manu je steglo nešto u grlu i zarekao se da se više neće hvatati do Zone. Opet se uhvati do Kaline. Zona nije više igrala. Nije ispuštala iz očiju Manču i Kalinu. I drugu igru, opet jedno pored drugog Manča i Kalina! I Zoni dođe teško. Gleda besvjesno po onom šarenilu koje promiče ispred nje, sluša svirku i Kalinin glas koji pjeva:

Da me mladu dava / za naše komšijče!

A Mane i Kalina su komšije! Sve joj postade dosadno a najdosadniji onaj Manulać – koga je maloprije onako gledala – kad joj priđe i ponudi je šakom kokica. Svršila se igra. Zone govori Vaski da ode do Kaline i da je pozove. Kalina dođe. Zona joj reče:

• Ti si sirotinja…kad ručaš ti tag ne večeraš…Ta vikam…ako iskaš…vikam da dođeš, ete, da se ceniš u tatka mi…Vaska ni se udava…ta…da se ceniš; hizmet da ni činiš u kuću!

Kalina joj odgovori da ima majku i brata. Zona joj zajedljivo spomenu Manču, a Kalini su bile suzne oči. Rekla je da joj neće biti sluškinja. Gena im upade u riječ i upozori Zonu na drskost. Zona se još jednom okrenu i spazi da Manča želi Kalinu pratiti kući.

Sedam dana nakon ovoga, Vaska je prošla kraj Mančina dućana i dobacila mu da ga pozdravlja Zone. Toga dana on je bio sav blažen. Mane upita šta radi Zone, kako je. Vaska reče da Zona pjeva ljubavne pjesme ili ćuti a plače za njim. Grdili su je što je išla u oro kao čorbadžijska kći. A ušla je, zato što je njega vidjela.

Stara, iskusna i rječita tetka Taska uzela je na sebe tu dužnost da izbije Zoni iz glave Manču. Svaki dan dolazi i hvali Manulaća a kudi Maneta. Pominje čak i njegovog pokojnog oca, te kako je bio krijumčar, ubojica, noćnik i veseljak. A iver ne pada daleko od klade. Čak je rekla kako Mane ima brata po ocu među Ciganima! Manulać je bio najozbiljniji kandidat jer je bio jedinac bogatih roditelja, primjer poslušnosti, skromnosti, stidljivosti.

Manulać je bio sin čestitih i bogobojaznih roditelja, Jordana i Perside, vaspitavan u strahu Gospodnjem. Bio je radost i utjeha roditeljima. Toliko su ga voljeli i otimali se za njegovu pažnju da je bila prava zagonetka da li je on muško ili žensko. On je čuvao živinu, pomagao oko zimnice, držao majci konac kada je namotavala klupče, čuvao veš kada se suši preko avlije. Znao je imena mnogim komšijskim kokoškama. Često je govorio kako su pare skupe i pominjao „oskudaciju“. Otac je bio ponosan na njegov rječnik. Majka je Manulaća vodila svuda sa sobom. Na slave, ženske praznike. Sa vršnjacima se slabo družio. Radije je sjedio sa ocem i očevim društvom, slušao njihove razgovore pune mudrosti i iskustva. S kokoškama bi legao, sa pijetlovima ustajao. Bio je štedljiv. Novac mu nikada nije bio potreban i nije imao prilike da ga troši. Čak mu se majka ljutila što ide tako bez novaca, kao da nije čorbadžijski sin. A ako ponese, on vrati više nego što je uzeo.

Ali tetkine hvale su slabo dopirale do Zone. Slušajući tetku kako govori, Manča joj se činio još interesantniji, a zbog njegovog staleža simpatičniji. Zona je vidjela sebe i svoj zao udes što je rođena u čorbadžijskoj kući.

Bata Tasko je održao riječ i došao da informacije prenese Jevdi. Jevda je znala ponositost Zonine čorbadžijske kuće, pretopostavljala je kako će sve to proći. Rekla je da od toga nema ništa i da to nije prilika. Dok su još živo razgovarali, stigla je i Doka. Odmah je shvatila o čemu se radi. Tetka Doka pojuri pravo u Zamfirov kraj. Stigla je kod Manče u dućan i počela ga grditi zato što joj ništa nije rekao o svome izboru. Tražila je da joj ispriča sve vezano za Zonu.

A Manči milo. Brani se još neko vrijeme, poriče, spominje razliku između kuća, ali popušta. Na kraju, priznao je tetki kako mu je Zona u srcu. Ali da se ne govori o tome…Tetka mu je rekla da on ima svoj zanat, a ona svoj. Njen je ženska rabota.

Nedelja je. Stari Zamfir je legao da odmori nakon ručka. Kućom je ovladao dremež. Stigla im je Doke u goste. Pitala ih je zašto ne udaju Zonu. Kaliopa je rekla da neće ni da govore na tu temu, te da je Zona još premlada. Tetka Doke spomenu Manču. Tu je napravila čitavu pometnju. Starom Zamfiru na odlasku je rekla:

• Zapamti, hadžijo: svijet je ovaj kao kakav merdiven – jedan se kači, a drugi sliza… Mori, ti slizaš niz merdiven, a moj Manče se toprv kači…
• Bre – bre- bre! Videlo se kuče u čakšire, pa se fatilo u oro! – veli joj čorbadži Zamfir.

Tetka Doka je ostavila zaprepaštenog hadži Zamira i ljutito izjurila iz kuće. Sutradan je banula u Manin dućan. Ispričala mu je šta se desilo i kako je rđavo završilo. On je bio kao gromom poražen. Bio je utučen i neutješan. Tetka Doka ga je prvo grdila, pa onda tješila. Pa šta ako mu ne daju djevojče! Može da se oženi i bez njihove Zone! Može on lako naći, ne jednu, nego nekoliko djevojaka!

Zona je mnogo toga pretrpjela u kući. Svi su sada išli na nju složno: tetka Taska slatkorječivošću, majka prokletstvom, otac prijetnjama, a tetke i strine klevetama. Ona je opet postala ona uobražna Zona!

Nakon odlaska tetka Doke, stari Zamfir je planuo silinom gospodskog gnijeva. Bio je ljut na Zonu kao nikad u životu.

Kao i svaki čovjek, i Manča je imao neprijatelja koji su jedva čekali da ga uzmu na rešeto. Iako strari Zamfir ni slova nije nikome proslovio o nemiloj sceni, nije moglo ostati tajna. Brzinom munje se raširila priča o tom događaju. Priča je rasla, a detalji su se umnožili. Manča je razmišljao o situaciji koja mu je bila nesnosna i kao bez izlaza.

Mane jednom prilikom zaustavi Zonu i ispriča joj kako samo na nju misli. Rekao je kako kod njega neće živjeti kao ostale naše žene. On će je paziti, lickati, slušati. Nju će nagizdati kao Bogorodicu Trojeručicu! Radiće za nju od jutra do mraka. Ona ga upita zajedljivo šta će ručati kada ne bude pazario. Kalina je za njega prilika, a nije htjela da prizna pozdrave što mu je prenosila preko Vaske.

Manča je bio ljut i rekao joj da je kučka čorbadžijska, te da će još čuti za njegovo znanje. Ona i Vaska počeše mu se smijati. Vaska ga nazva kučetom u čakširama.

Kada je stigao kući, Mane je bio kao u groznici. U grudima mu je bjesnila bura. Ni tumaranje po ulicama, ni pokušaj da se razgali u veselom društvu i zaboravi – nije pomoglo! U ušima mu je odzvanjao smijeh ponosite čorbadžijske kćeri. Bila mu je strašna pomisao na to kako je smijašan i bijedan morao izgledati na tome sokaku, onako gadno ismijan od jedne glupe izmećarke u bezdušne čorbadžijske kćeri. Pa tek na riječ „kuče u čakšire“!  Dugo nije mogao oka sklopiti. Kada je konačno zaspao, sanjao je grozan san. Zoninu udaju. Svi igraju, a Mane se povlači u kraj. Svi su se najednom počeli silno smijati. Sve ruke su bile uprte u kolovođu. A kada pogledaš bolje, to i nije kolovođa nego stari Žućko, pas Zamfirov! Pas vodi kolo! Onaj Manulać još i nekako bi mogao povesti kolo, ali pas nikako. Sve se trese od silna smijeha, a najviše se smiju mladenci Zone i Manulać. Manču je oblio mrtvački znoj. Govori da je on Mane, a ono je kuče! Utom se i probudi. Bio je u goloj vodi. Prekrsti se i zahvali Bogu što je sve to bio samo san. Razmišljao je o Zoni koja sada sigurno mirno spava, iako ga je sinoć onako nemilosrdno uvrijedila.

Sve se to duboko utisnulo u njegovu dušu. I ona mu dođe nemilosrdna i gadna. Ipak, ubrzo se pribrao i ispravio. Nije padao u melanholiju, nego je odmahivao rukom. Ali nije on uzalud bio sin čuvenoga Đorđija i bratanac još čuvenije Doke. Nije se zadovoljio time da okrene leđa, nego je htio da spremi nešto da dobro zampamti. Vratila mu se njegova bezbrižnost i stara vesela ćud. Na Zonu je mislio samo dok je planirao osvetu. I kako je bio dosjetljiv, nije dugo trebalo da lupa glavu. Kako je cijela stvar bila drska i luda, to je Mane držao za sasvim prirodno da je može povjeriti tetka Doki, koja je i dužna da mu pomogne, jer mu je svojom proševinom svu bruku i natovarila na vrat. Doka je na takve stvari uvijek bila spremna i dopala joj se ideja. Bila je ponosna na nećaka. Trebala im je ženska osoba za ovu priliku. Sjetili su se Mitanča Petrakijevog, njegovog druga iz djetinjstva. Bili su pobratimi. I sam je bio kuražan i drzak mladić, a ćosav sa ženskim crtama lica.

Veče je. Na Šarenoj česmi puno je svijeta. Žagor i razgovor na sve strane. Stavre i Mane se uputiše žurno kroz neke mirnije ulice. Kola Stavre Jareta uđoše u hadži – Zamfrovu ulicu malo dublje, pa stadoše. Čuo se tresak kapije i zvek zevkira, a zatim svi skočiše u kola i potjeraše. Vidjelo se kako Mane i ona dvojica pridržavaju u kolima djevojku, kako je umiruju, pokrivaju nekom maramom. Ukradoše Zamfirovo djevojče! U kolima još kolijevka i koritance. Kola su jurila u Dokin sokak. Ovo je bila velika sramota, a Zona pobegulja!

Jutro je, svi hitaju na posao, dućani su otvoreni, samo Mančov – zatvoren. To je odmah palo u oči ljudima i dalo povoda nagađanjima. A kada se pojavio, bio je sređen, raspoložen, malo zamišljen.

Stari Zamfir tih dana nije bio doma. Zonu, takođe, niko nije vidio. Svi pitaju za Zonu, raspituju se. Ona nije izlazila ni u avliju. Bila je blijeda i malaksala. Po čaršiji je već krenuo glas od Doke da je Zona pobegulja. Pobjegla je sa Mančom, kockarom. Njeni su se čudili otkuda takve priče kada je dijete danima u kući. Taska je obećala da će prokljuviti odakle dolaze ti glasovi koji kvare djevojačku sreću.

Zona je postala sjena. Pričalo se kako je Zona oteta na česmi, kako je ubačena u kola, kako su vidjeli spakovane haljine i kolijevku. Kako je odmah odvedena i ispitana kod nekog popa Zipe koji je poznat po svojim avanturama. Pričalo se da je bilo i puškaranja. Čulo se i da je Manča bio u amamu i održao momačko veče. Nije čudo što se i sam gospodin Ratomir, urednik lista Slobodna reč zainteresovao za glasine. Imao je već gotov naslov – Roditeljim pazite na svoju decu! I moto – Ćud je ženska smiješna rabota! Bio je radostan zbog senzacije.

Naravno da hadži – Zamfir nije smio čuti ništa od toga. Bio je obično ljut kada se sa čifluka vraća. Ali već sutradan, u čaršiji čuo je sve i bio bijesan kao ris. Svi su se povukli, a Tašana i Zona najviše. I Zamfir pokaza Zoni onu lipu pred kapijom u avliji i reče da samo dotle smije ići. Ni na avlijska vrata više ne smije sama, bez nekog od starijih, izaći.

Glasovi su se bestraga raširili i zahvatali sve veće razmjere. Tada je porodični savjet riješio da će najbolje biti da se zapuše usta klevetama ako se djevojka provede. Zona je bila tužna i nije mogla zaspati. Oplakala je dan, klela svijet ali i sebe, jer je u duši dala povoda onim svojim držanjem i uvredljivim riječima kojima je uvrijedila jednog čovjeka koji je bio iskren prema njoj i koji joj je i sada bio miliji nego ikada dotle…

Sutradan se iskupila mnogobrojna rodbina i krenuli su sa Zonom u amam. Tako je i svijetu javljeno bilo: da Zona nije nikud bila odvedena, nego da je kod roditelja. Svijet se okretao i blenuo za njima. Onda su počeli govoriti kako se mijenjaju običaju, pa mlada umjesto prije, ide amam, nakon svadbe.

Ostao je i dalje onaj stari glas u narodu, samo još obogaćen novim dosjetkama i zajedanjima. Tetka Taska je okadila odaju, pa pred ikonom bacila anatemu na sve, a najviše na Maneta!

Glas više niko nije mogao vratiti. Ostade Zoni ime pobegulja, iako je vraćena. Ipak, to nije značilo da je vraćen njen stari, dobri glas. Zamfirovi su se tješili da će to ipak proći, ali kada nakon kratkog vremena nastade i pjesma, svi su bili utučeni.  

Na portu seđaše to Zone Zamfirče.

Tud se spaciruje Manulać bankirče.

Zdravo – živo, Zone! Što ti rade doma?

Zdravo su mi doma, serbez si živuju,

Serbez k noći ležu, spiju, uranjuju,

Teke u sobu mi često nagviruju;

Doma li si, Zone? Vazdan me pituju!

Morao se tražiti lijek zlu. Tetke su pokušale raskraviti i osloboditi Manulaćeve starije i dati im mig da je vrijeme za proševinu. Kada im je nagovijestila zašto je došla, Jordanovi su se učtivo izvinjavali da im dijete nije još za ženidbu, da nije odslužilo vojsku, da će ga možda poslati u Grac na više trgovačke nauke. Uranija je odmah sutradan čula da se Manulaćeva majka jasno izrazila na jednom mjestu kod žena da ne želi Zonu za sina, zato što iz njihove porodice još niko nije „skočidjevojku“ uzeo, pa neće ni Manulać, makar se nikada ne oženio, makar otišao u kaluđere.

Prošla je čitava godina od onog kobnog događaja, a stvar jednako stoji da ne može gore. Na Zonu je sva rodbina poprijeko gledala, čak su odricali srodstvo s njom. Jedina majka Tašana je bila nježnija prema njoj; tješila je da to nije ništa, ali je i sama tajno plakala. Starom hadži – Zamfiru je ostalo samo da duva u nos i traži lijeka svojoj nevolji.

O Mani se lijepo izražavao. U jednom društvu hvalio ga je kao dobrog zanatliju i pričao kako je lijepo živio sa njegovim ocem. Pustio je da glas dopre do Mane. Poručio je preko svoga čovjeka jednu Bogorodičinu ikonu da je Mane okuje u srebro, pa ga bogato isplatio. Zatim je otišao kod Manče i pitao ga zašto se ne ženi i da li je moguće da u varoši ima takav čovjek koji mu ne bi dao ruku svoje kćeri i miraz. Zamfir mu reče da on nema sina i ako bude tražio da se ženi, njega da pita. Svi su se nakon ovog razgovora ponadali da će se pojaviti neko od Maninih u prošnju. Čak mu je po pouzdanom čovjeku poručeno da Zamfir uz Zonu daje pet stotina dukata miraza, ali od Mane ni traga ni glasa. Mane nije želio ništa silom da dobije i boljelo ga je ono što je ona o njemu mislila i rekla. Ostao je i dalje hladan i povučen. Zona je bila kao ubijena, tužna, sumorna kao jesen. Obuze je gorko kajanje.

Jevda je bila žena još mlada i lijepa, ali staroga kova. Ozbiljna i dostojanstvena. Ono što je znala tetka Doka, nije znala majka Jevda, jer joj Mane nije smio to kazati. Ona je znala da je Zona dobro dijete i sve ovo je smatrala spletkama besposlenog svijeta. Zato se silno iznenadila kada joj na Krstovdan priđe glavom sama Zona i poče o istom da se jada. Iskrala se od svojih, samo da se sastane sa njom. Priđe joj i poljubi ruku, pa joj se izjada. Plačnim glasom je govorila da je ona njega voljela, ali tetke pokvariše – ali da, ipak, nije zaslužila tako da prođe. Da je Mane iznio glas, on i niko drugi i svoju osvetu ostvario. Upropastio je i ona briznu u plač. Jevda je obećala da će učiniti sve kod sina. Bila je tužna i zamišljena. Plač unesrećenog djevojčeta zvonio joj je jednako u ušima kao zvono koje oglašava mrtvaca. Planula je na sina. Rekla mu je da nema dušu i da se ne boji Boga, te da je uništio djevojačku sreću.

Kanije je prolazio vinogradima, a iz misli ga trže ženski glas. Bila je to Vaska. U međuvremenu se udala. Poručila mu je pozdrave od Zone. Mane joj reče kako je mogao jednom da se prevari, ali već drugi put neće. Nakon razgovora sa njom, otišao je zadovoljan kući. Poljubio je majku u ruku i kazao da pristaje. Te večeri je prodžumbusio sa svojim društvom. Nikome nije rekao zašto, samo je Mitku sve povjerio i ponovo se pobratimio sa njim.

Svršila se i proševina i prsten. Bilo je govora o mirazu, hadži-Zamfir spomenu pet stotina dukata, ali ih Mane ne primi, nego odgovori da će on toliko dati nakita svojoj nevjesti. Stari Zamfir im pokloni jednu od svojih kuća, najljepšu poslije one u kojoj je stanovao.

Licem na svetu Petku je bila svadba. Bio je lijep vedar dan, a mladenci srećni. Zamfir je upitao Manu da li je on napravio onaj džumbus, a ovaj mu odgovori da nije – sreće mu lovačke! Mane se kune u pušku i svetog Evstatija, patrona lovačkog. Ali mu Zamfir ne vjeruje. Vrti glavom i milo mu kada ih pogleda. Milo mu je što se riješio jedne velike muke i nevolje.

Pojmovnik

Realizam – ovaj pravac se vezuje za vidno jačanje jedne nove klase u društvu, a ta klasa je građanstvo u svojoj slojevitosti. Realisti pokušavaju posmatranjem života da umjetničkim slikama iznesu umjetničku istinu. Osnovne teme su društveni život i kritički odnos prema pojavama u stvarnosti. Predstavlja reakciju protiv romantizma. Junaci su u svemu tipični i predstavljaju realne ljude iz realnih sredina. Pokazuju interes za socijalnu motivaciju. Književno djelo satkano je od tipičnosti životnih istina, predstavljeno u reljefnosti likova. Vijerno slika porodični okvir, govorni žargon.