Ana Karenjina – Lav Nikolajevič Tolstoj

Biografija pisca

Lav Nikolajevič Tolstoj (1828 – 1910) bio je ruski romanopisac. Sa dvije godine je ostao bez majke, a sa devet bez oca.

Prvo obrazovaje stiče od francuskih i njemačkih učitelja. Upisao je studije orijentalne filologije. Njegovo prvo djelo bio je dnevnik Istorija jučerašnjeg dana. Na Kavkazu je pisao prvi dio svoje autobiografske trilogije.  Svoj književni rad otpočinje još dok je postojalo kmetstvo. Patrijahalna Rusija se počinje rušiti, seljaci gladuju i odlaze u gradove ili napuštaju zemlju.

Po rođenju je pripadao najvišoj aristokratskoj Rusiji. Okomio se na savremeni državni, crkveni i društveni poredak. Lenjin je pisao kako je Tolstoj osvijetlio korak naprijed u umjetničkom razvitku cijelog čovječanstva. Imao je svjetsku slavu i veliki značaj za radnički pokret. Njegova umjetnost posjeduje socijalnu ocjenu. Lenjin ga naziva ogledalom ruske revolucije. On je pisac pred – revolucionarne epohe. I upravo zbog toga je centralni problem njegovog stvaranja ruski seljački problem.

On je pisac velike forme. Njegovi moralizatorski pogledi “tolstojevština” prikazuju društvene poglede njegove zemlje. Bio je tvorac nacionalnog epa u obliku modernog romana – Rat i mir. Za ovaj podvig se spremao trideset i pet godina.

Jutro jednog spahije, 1856.

Tri smrti, 1858.

Porodična sreća, 1859.

Kozaci, 1863.

Rat i mir, 1865.

Piše religiozne tractate i raščišćava sa crkvom (U čemu je moja vera? Ispitivaje dogmatskog bogoslovlja).

Roman Vaskrsenije, 1899.

Živi leš, drama, 1908.

Godine 1910 je napustio Jasnu Poljanu i umire na putu u stanici Astapovo.

Analiza djela

U proljeće 1873. grof je jedne večeri ušao u sobu svoga sina, koji je tetki čitao Puškinove Pripovetke Bjelkina. Uzeo je knjigu koja je počinjala rečenicom: “Gosti se iskupiše u letnjikovcu”.  Pomislio je da upravo tako i treba početi. U svojoj radnoj sobi je napisao: “U kući Oblonskih prava je uzbuna.” To je bila prva rečenica Ane Karenjine, kasnije izmijenjena. Ljevin je stvarni junak ovog romana. Taj Ljevin je Tolstoj. Roman je počeo da izlazi u Ruskom vesniku, što je piscu nametalo obaveze prema izdavaču i čitaocima. Tolstoj je stenjao pred mjesecima pauze: “Dosadna, strašna Ana Karenjina! – pisao je.

Tolstoj je umjetnost uzimao utoliko strože ukoliko je u nju manje vjerovao. Od osmog dijela objavljivanja romana, stvar se nije završila jer je postala politička. Završetak sa bilješkom o nesuglasicama, pisac je štampao kao separat.

Poznati pisci su stil ovog romana opisali kao epski, homerski, objektivan, snažan i klasičan.

Na fabularnim linijama porodičnih i ljubavnih odnosa razvilo se piščevo istraživanje društvenih odnosa. Pisac nam analizira visoko društvo iz prestonice. Istražuje odnos plemića i seljaka. Scene obiluju simbolikom situacija. Tu su snovi, predosjećanja i sudbonosna kob.

Seoska idila njegovih romana uvijek je ugrožena idila. U Ani Karenjini crni oblaci ugrožavaju tu idilu. Tolstoj se ovim djelom brani i od nasilnog puta kapitalizacije.

Ono što se nazivalo najvećim društvenim romanom, bio je zapravo roman protiv društva. Otuda na početku biblijski moto: “Osveta je moja, reče Gospod.”

Udario je po društvu zbog hladne svireposti kojom kažnjava tjelesni prestup jedne blagorodne žene, umjesto da odmazdu za njene grijehe prepusti Bogu. Ipak, je Bog i učinio odmazdu i neminovnost Anine sudbine. Tolstoj voli Anu i to se osjeća. Po njoj se djelo i zove. Ali njegov junak nije niti Vronski niti njen muž. Glavni junak je Ljevin.

Pisac analitički pristupa svojim junacima. Ovaj roman možemo nazvati i psihološkim romanom realizma. Nikada kao u ovom romanu nije bio dublji, te u kontrastu.

Dostojevski, nakon što je pročitao ovaj roman, rekao je kako sada shvata da je sve u čovjeku. U ovom djelu piščev genije je došao do izražaja. Dostojevski je govorio kako je u ovom djelu prikazana najveća tajna svijeta – tajna zla. Posebno je isticao scenu u kojoj Ana osjeća da joj se smrt približava. Dostojevski je mogao da kaže Ani Karenjinoj ono što je rekao jednoj nepoznatoj ženi u pismu pred smrt: “ Vi ste mi bliski jer i u vama postoji takva razdvojenost kakvu sam ja osjećao cijeloga života.”

Fokner je smatrao kako je Ana Karenjina najbolje djelo koje je ikada napisano.

Pozadina djela

Pisac je bio inspirisan pričom o konkretnoj ženi. Ana Stepanovna Pirgova je bila ljubavnica jednog od njegovih prijatelja. Nakon što je saznala kako ju je ljubavnik zanemario zbog njemačke dadilje njegove djece, pobjegla je. Prvo je danima lutala selom, a na kraju se bacila ispred teretnog voza. Tolstoj je posmatrao tu autopsiju. Duboko ga je ganula ova priča i pokrenula inspiraciju.

Likovi

Ana Karenjina: šarmantna, lijepa i obrazovana žena. Umiljata je i sa divnim osmijehom na licu. Ona se sa bračnim nevjerstvom našla u spletu životnih i moralnih kolizija. Nije slobodoumna žena. Samo traži da živi, voli i bude srećna. Ovaj zahtjev je Tolstoj stavio u osnovu svog antropološkog učenja. Ne ostvaruje ličnu sreću koja je njen jedini, zakoniti cilj. Ona se plaši “one duge u sebi.” A ta druga se rađa pod pritiskom okolnosti. Cijelog života je osjećala razdvojenost u sebi. Užas tog života se i sastojao u tome što ona nije mogla da riješi koje je njeno pravo Ja. Njena ljubav prema Vronskom postaje mržnja. Ana nije toliko grešnica, koliko nesrećna žena. Pisac smatra da je ona žrtva jednog spoljašnjeg morala. Taj dogmatski moral guši ljudske porive, ali ona duhovno pripada tome krugu ljudi. Doli je u jednom trenutku uočila sličnost između Ane i njenog brata Stive. Ana razdvaja ljubav i materinstvo. Slikana je sa velikim šarmom. Sva njena strast je podređena ljubavi i ličnoj sreći. Za nju je ljubav sinonim života. nakon što je ljubav prestala, gube se i razlozi za život.

U bunilu i blizini smrti njena svijest je postala vidovita i ona je prizanvala da nikada nije voljela Vronskoga nego svoga muža. Potpuna ja istina da ona voli obojicu, a to je užasnije i od smrti. Ta istina je bestidna i strašna. Svog muža voli ljubavlju koja je sažaljenje.

“On je dobar, on i sam ne zna kako je dobar. Niko to ne zna. Samo ja to znam i zbog toga mi je teško. Treba znati njegove oči, i Serjoža ima iste takve oči i ja ne mogu da mu pogledam u oči zbog toga.”

Buđenje hrišćanskog ili pravog Ja u Ani ne javlja se u svijesti. Ana je i majka, a ne samo ljubavnica. Vronski ne shvata zašto ona ne može da se uda za njega. Ne može da shvati da je glavni razlog u imenici – sin. Ona razmišlja kako će sin razmišljati o majci koja je napustila oca. Nije joj lako napustiti muža, jer Serjoža ima iste oči kao otac. To je veza krvi, duše i tijela. Kada se ona pokida, dolazi do samoubistva. Mogla je da žrtvuje svoje sladostrašće materinstvu. Odbacila je taj izlaz i propala kažnjena. Ana je zapravo platila religioznu zabludu čitavog svijeta, a ne svoju krivicu. Platila je preljubu evropske kulture. Između dva leša se odvija njena životna tragedija. Mužik iz njenih snova u zadnjim Aninim trenucima dobija velike razmjere nekog bića koje je neizrecivo moćno. On je oličenje neshvatljivog i neminovnog.

Neki smatraju da je pisac Ani pripisao svoj najveći grijeh – preljub  i da ju je u djelu ubio želeći se iskupiti na taj način.

Ljovin: glavni junak djela iako nema nikakve veze sa Anom. On je čovjek od brige satkan i piščeva slika i prilika. Pun je sumnje. Ubijeđen je da su čestitost i istinitost mogući čovjeku samo u usamljenosti. On sam osjeća kako među društvom postaje brbljivac i budala. Smatra da je gradska civilizacija otpadak grijeha. Duboko je moralan. Mnogo se tjelesno napreže vjerujući da će mu se karakter iskriviti ukoliko oslabi tijelo. U kosidbi osjeća moralno – fizičko uživanje. Ne vjeruje u duhovnost. Njemu nisu dovoljne ideje njegove epohe. Od njih ne može da živi. Smatra da saznanje ne leži u granicama razuma. Dobro je čudo, zato što se otima razumu, a ipak ga svako shvata. On obnavlja problem Nikolaja Rostova. Uz borbe zemljoposjedničkog položaja, on vodi i unutrašnj borbu. Krizira jer pokušava da opravda svoj život zemljoposjednika, odnosno izrabljivača seljaka. Prikazana je njegova bračna sreća. On je čovjek blizak narodu i blizak prirodi.

Kiti: prekrasna osamnaestogodišnja djevojka. Ona je kćerka plemića iz Moskve, a Doli je njena sestra. Vrlo rano shvata smisao braka i života. Donosi ispravne odluke u životu, požrtvovana je i posvećena porodičnim odnosima.

Vronski: mlad i samouvjeren grof koji živi oficirskim slobodnim životom. Ima zavidnu karijeru i rado je prihvaćan u društvu.

Vrsta djela: društveni, porodični i ljubavni roman;

Epoha: realizam;

Vrijeme radnje: kraj devetnaestog vijeka;

Mjesto radnje: Moskva, Italija, seoski posjedi Rusije, Petrograd;

Osnovni motiv: Anina nevjera.       

Tema: ondašnji društveni život visokih moskovskih i petrogradskih krugova. Ekonomsko – društveni odnosi u Rusiji. Moralno srljanje.

Ideja:  Čovjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jeste.    

Glavni lik: Ana Karenjina;

Sporedni likovi: Aleksej Karenjin, Konstantin Dimitrijevič Ljevin, Serjoža, Doli, Kiti, itd.                                           

Kratak sadržaj

Sve srećne porodice nalik su jedna drugoj, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način.

Sve se uskomešalo u kući Oblonskih. Žena je saznala da je muž održavao vezu sa njihovom bivšom guvernantom Francuskinjom i saopštila mu da ne može živjeti sa njim u istoj kući. To stanje traje već treći dan i mučno ga preživljavaju ukućani. Žena ne izlazi iz svojih soba, a muža već treći dan nema doma. Stjepan Arkadjič je bio pravedan prema samome sebi. On sebe nije mogao uvjeravati da se kaje za svoje postupke. Bio je lijep i zaljubljiv čovjek koji nije bio zaljubljen u ženu, majku petoro žive i dvoje umrle djece, samo godinu mlađu od njega. On se kajao jedino zato što to nije znao bolje sakriti. Žalio je ženu, djecu i sebe samoga. Njemu se čak činilo da je ona iznurena, nelijepa, ni po čemu zanimljiva žena, jednostavna i jedino dobra majka porodice, po osjećanju pravičnosti dužna da bude ponizna. Pokazalo se sasvim suprotno. Stepan je mislio kako je do tada sve bilo lijepo i kako su mirno živjeli. Ona je bila zadovoljna i srećna sa djecom a on joj nije smetao. Sa domaćinstvom je činila kako je htjela. Istina, ružno jeste što je ona kod njih bila guverantna. Nije bilo nikakvog odgovora osim onog uobičajenog koji daje život na najsloženija i nerješiva pitanja. A taj je odgovor da treba živjeti u dnevnim potrebama, zaboravljati se. Stjepan Arkadjič se osjećao čistim, mirisnim, zdravim i fizički veselim, bez obzira na svoju nesreću. Najgore od svega mu je bilo to što se novčani interes uplitao u predstojeće pomirenje sa ženom. Primao je i čitao liberalne novine. Nije birao pravce ni poglede, nego su oni dolazili njemu. Nije mogao izdržati ni najkraću molitvu bez bola u nogama i nije mogao razumjeti čemu te visokoparne riječi. Volio je vedru šalu.

Darja Aleksandrovna, u bluzi s pletenicama pričvršćenim na potiljku, sada već rijetkih a nekada gustih i prekrasnih vlasi, ispijena i mršava, uplašenih očiju, stajala je među razbacanim stvarima pred otvorenim ormanom. Osjećala je da se boji i njega i predstojećeg susreta. Pokušavala je da odabere dječije stvari koje će ponijeti majci. Iako je sebi govorila da ne može ovako ostati, da mora nešto preduzeti, kazniti ga, osvetiti mu se maker dijelom bola koji je on njoj nanio. Uporno je ponavljala da će ga napustiti, ali je osjećala da je to nemoguće. Stjepan je mogao biti spokojan dok je razmišljao o ženi. Mogao se nadati da će se sve srediti. Mogao je mirno ispijati kafu, ali kad je ugledao njeno izmučeno, paćeničko lice, čuo taj glas, pokoran i očajan, dah mu se presjekao i u očima su mu zablistale suze.

U školi je Stjepan Arkadjič dobro učio zahvaljujući svojim sposobnostima, ali je bio lijen i nestašan pa je bio među posljednjim, no bez obzira na svoj uvijek raskalašan život, zauzimao je značajno mjesto načelnika, sa dobrim primanjima. Polovina Moskve i Peterburga bila je rodbina i prijatelji Stjepana Arkadjiča. On se rodio među onim ljudima koji su bili i postali moćnici svijeta. Bio je na “ti” sa skoro svim svojim poznanicima.

Stigao je i Ljevin. Doputovao je da zaprosi njegovu svastiku. Ljevin se nije sjećao svoje majke, jedina njegova sestra bila je starija od njega. Za vrijeme studiranja zamalo se nije zaljubio u stariju sestru Doli, ali nju su skoro udali za Oblonskog. Zatim se počeo zaljubljivati u drugu.

Kiti je još uvijek bila dijete kad je Ljevin izašao sa univerziteta. Smatrao je da tajanstvena i lijepa Kiti ne može voljeti tako prostog i ružnog čovjeka koji se ničim ne izdvaja. Slušao je kako žene često vole ružne i jednostavne  ljude, ali u to nije vjerovao zato što je polazio od sebe. Nakon dva mjeseca provedena na selu, on se uvjerio da to nije bilo jedno od onih zaljubljivanja iz prve mladosti, da mu to osjećanje nije davalo ni minute mira i da on ne može živjeti dok to pitanje ne riješi: hoće li ona biti njegova žena i da njegov očaj proizilazi samo iz njegovog uobraženja. I sad je doputovao u Moskvu čvrsto riješen da zaprosi i da se oženi, ako bude primljen. On nije mogao da misli o tome šta će s njim biti ako ga odbiju.

Kneginjici Kiti je bilo osamnaest godina. Počela je da izlazi ove zime prvi put. Njeni uspjesi u društvu su bili veći od uspjeha obje sestre. Ne samo da su svi mladići na moskovskim balovima bili zaljubljeni u Kiti, već su se i prve zime pojavile dvije ozbiljne partije: Ljevin i grof Vronski. Na balovima Vronski se javno udvarao Kiti, plesao s njom, dolazio u kuću – po svemu, nije moglo biti nikakve sumnje u ozbiljnost njegovih namjera. Kada bi razmišljala o svojoj budućnosti s Vronskim, pred njom bi iskrsavala blistava i srećna perspektiva. Budućnost s Ljevinom činila joj se maglovitom.

Ljevin je zaprosio Kiti. Ona je teško disala, ne gledajući ga. Ali sjetila se Vronskog. Odgovorila je da to ne može biti. Ljevinu je samo minutu ranije bila tako bliska i značajna za njegov život. Odjednom je postala tuđa i daleka.

Stjepan Arkadjič je govorio Ljevinu o Vronskom. On je bio jedan od sinova grofa Vronskog i jedan od najboljih primjera zlatne peterburške omladine. Veoma je obrazovan i pametan mladić. Ljevin se mrštio i ćutao. Vronski je zaljubljen u Kiti do ušiju. Ljevinovo lice je bilo blijedo. Kiti je majci ispričala o razgovoru sa Ljevinom i bez obzira na sažaljenje koje je osjećala prema njemu bila je radosna pri pomisli da je bila zaprošena. Pratilo je Ljevinovo lice sa namrgođenim obrvama i sjetnim ali dobrim očima. Živo se sjeti tog muževnog, tvrdog lica, mira i dobrote koja iz svega i prema svakome zrači.

Vronski nikad nije znao za porodični život. Njegova majka je u mladosti bila blistava svjetska žena i imala je veliki broj „romana“ poznatih čitavom društvu. Izlazeći kao blistav i mlad oficir iz škole, odmah je uletio u društvo bogatih petrogradskih oficira. Poslije raskošnog i grubog petrogradskog života, u Moskvi je prvi put doživio draž bliskosti sa milom i nevinom djevojkom koja ga je zavoljela. Na balovima je plesao prvenstveno s njom i odlazio kod njih, kući. Njemu se ženidba nikad nije činila kao neka mogućnost.

Izašao je na Petrogradsku željezničku stanicu da dočeka majku. Vronski upoznaje Anu Karenjinu, koja ima sina od osam godina. Pratio ju je pogledom sve dok se nije skrila njena graciozna figura. Na njegovu majku je ostavila dubok utisak.

Kada je Ana ušla u kuću, Doli je sjedila u malom salonu sa dječakom i slušala njegovu lekciju čitanja na francuskom. Doli je bila ubijena nesrećom koja ju je prosto progutala. Ipak je ona znala da je Ana, zaova, žena jednog od značajnijih lica u Petrogradu. I napokon, Ana uošte nije ništa kriva ni za što. Iako je za Anu veže ljubav i prijateljstvo, zapamtila je svoj utisak iz Petrograda kod Karenjinih. Nije joj se sviđao njihov dom. Bilo je nečeg licemjernog u cijelom sklopu njihovog porodičnog života. Ana joj daje do znanja da zna za preljubu. Očekivala je fraze lažnog saosjećanja, ali Ana ništa slično nije rekla. Doli govori kako je sve svršeno ali ona ga ne može odbaciti zbog djece a muka joj je kada ga vidi. Ona je pronašla njegovo pismo ljubavnici, njenoj guvernanti.

Kiti se dopadala Ani Arkadjevnoj i uživala je u njenoj mladosti i ljepoti. Ana nije ličila na majku osmogodišnjeg sina ili svjetsku danu. Prije na dvadesetogodišnju djevojku sudeći po gipkosti pokreta, svježini i živosti na licu.

Počeo je bal. Kiti se pojavila u komplikovanoj haljini od tila sa ružičastom postavom. Oči su joj blistale a rumene usne nisu mogle da se ne osmjehuju zbog saznanja o sopstvenoj privlačnosti.

Ana je stigla u crnoj somotnoj haljini. Čitava haljina je bila optočena venecijanskom čipkom. Njena ljepota se sastojala u tome što je ona uvijek prevazilazila svoju garderobu, što je garderoba na njoj bila neupadljiva. Kiti je očekivala da je Vronski pozove na ples, ali kada je on ne pozva – ona ga začuđeno pogleda. Vidjela je da je Ana opijena vinom ushićenja koje je uzbuđivalo. Poznavala je to osjećanje i znala je njegove simptome. Kiti je pogledala u Vronskog i užasnula se. Niko, osim nje same, nije mogao razumjeti njen položaj, niko nije znao da je ona juče odbila čovjeka koga je možda voljela, i da ga je odbila zato što je u drugoga vjerovala. Kada se Ana osmjehivala, njen smijeh je prelazio na njega. Kada bi se ona zamislila, on bi se uozbiljio. Bilo je nečeg strašnog i nemilosrdnog u Aninoj ljepoti. Kiti se osjećala uništenom i njeno lice je to izražavalo. Kad ju je Vronski ugledao, sudarivši se s njom u mazurci, nije je odmah prepoznao – toliko se bila promijenila.

Kuća u kojoj je Ljevin živio bila je velika i starinska. To je bio svijet u kome su živjeli i umrli otac i majka, a čiji se život Ljevinu činio idealom. Ljubav prema ženi, on ne samo da nije mogao zamisliti bez braka, već je prvo zamišljao porodicu pa tek onda ženu. Njegova shvatanja ženidbe zato i nisu ličila na shvatanja većine njegovih poznanika. Za njega je to bilo glavno pitanje u životu, od kog je zavisila sva njegova sreća i sad se toga trebalo odreći. Osjećao je, ma koliko to bilo čudno, nije se rastao sa svojim maštanjem i da on bez njega ne može živjeti.

Ana je planirala svoj odlazak od Doli. Shvatila je kako je Kiti ljubomorna i da joj je pokvarila balsko veče. U stanju zabrinutosti, Ana se sa zadovoljstvom i tačnošću spremila za put. Sa nasladom i punim plućima, ona je udisala vazduh, stojeći pokraj vagona i razgledala peron i osvijetljenu stanicu. Poznala je Vronskog koji je vojnički pozdravi i pokloni se. Nije trebalo da pita zašto je on tu. Ona je to znala tako sigurno. Kao da joj je on rekao, da je tu zato da bi bio tamo gdje i ona. U tom trenutku, kao da je savladao prepreku, vjetar je zasuo snijegom sa krova vagona. Sav užas mećave sad joj se učini još ljepšim. On je rekao upravo ono što je njena duša željela a čega se njen razum bojao. Ona mu nije odgovarala i na njenom licu je mogao vidjeti borbu.

U Petrogradu, tek što se voz zaustavio i ona izašla, prvo lice koje je privuklo njenu pažnju bilo je lice njenog muža. Pomislila je:” Otkud mu onolike uši!” Posmatrala je njegovu hladnu figuru, a on joj priđe sa svojim uobičajenim ironičnim smiješkom. Osjećala je sve licemjerstvo njihovog odnosa.

Vronski je gledao ljude kao stvari, potpuno miran. Nikoga i ništa nije vidio. Osjećao se kao car, ne zato što je vjerovao da je učinio utisak na Anu, već zato što ga je utisk, koji je ona na njega ostavila, činio srećnim i ponosnim. Ali prije nego što je ugledao nju, izlazeći iz voza u Petrograd, vidio je njenog muža. On je znao da ona ima muža, ali nije vjerovao u njegovo postojanje. Kad ugleda Alekseja Aleksandroviča sa njegovim petrogradski – svježim licem i strogom, samouvjerenom figurom u okruglom šeširu, malo povijenih ramena, on osjeti neprijatnost koja zadesi čovjeka, izmučenog žeđu, kad se najzad dočepa izvora i na izvoru zatekne psa ili svinju koja je tu pila. Naročito je Vronskog vrijeđalo što je pri hodu Aleksej mrdao cijelom stražnjicom i tromim nogama. Smatrao je da samo on ima isključivo pravo da je voli. Zaključio je, posmatrajući ih, da ona ne voli svog muža. Priđe im da se pozdravi. Mirnoća i samouvjerenost Vronskog ovdje udari, kao kosa na kamen, na hladnu samouvjerenost Alekseja Aleksandroviča.

Prvo lice, koje je Ana srela kod kuće, bio je sin. I sin je, kao i muž, kod Ane izazvao osjećanje koje je ličilo na razočaranje. Ona ga je zamišljala boljim nego što je on u stvarnosti bio. Ali i takav kakav je bio on je bio prelijep sa svojim svijetlim kovrdžama, plavim očima i punačkim nožicama. Stigla je i grofica Lidija Ivanovna, visoka i puna žena, lica nezdravo – žute boje. Ana je nju voljela, ali kao da ju je danas vidjela prvi put sa svim njenim nedostacima. U uobičajenim životnim uslovima se osjećala besprijekorno. Sa čuđenjem se sjetila svog jučerašnjeg stanja. Odlučila je da mužu ne govori ništa. Aleksej nikada nije želio da sebe i nju ponižava ljubomorom.

Krajem zime u domu Ščerbackih sastao se konzilij koji je trebalo da ustanovi u kakvom se stanju nalazi Kitino zdravlje i šta treba raditi da bi joj se vratila snaga koju je sve više gubila. Doli je rodila kćerku krajem zime. Dogovoreno je da Kiti otputuje. Kiti je bila ogorčena. Odlučila je zbog ponosa da sebi ne dozvoli više da voli čovjeka koji nju ne voli. Doli je shvatala da je Kiti Ljevina odbila, a Vronski ju je prevario, te da je ona spremna da voli Ljevina i da mrzi Vronskog.

Viši petrogradski krug je zaista jedinsten: svi se znaju i međusobno posjećuju. Ana je imala čvrste veze u tri kruga. Jedan je bio službeni – njenog muža. Drugi je bio onaj preko koga je Aleksej napravio svoju karijeru. Centar tog kruga je bila grofica Lidija Ivanovna. Bio je to krug starih, čestitih, pametnih i pobožnih žena. Treći krug, gdje je ona imala veze – bio je krug balova. Vronski se uvijek nalazio tamo gdje je mogao sresti Anu i govorio joj kada je god imao prilike, o svojoj ljubavi.

Anu upozorava muž da svojom lakomislenošću može svijetu dati povoda da priča. Njen razgovor s Vronskim je isuviše privukao pažnju. Izvana je sve ostalo isto, ali su se njihovi unutrašnji odnosi promijenili. Tako moćan u državnim poslovima, Aleksej se u svemu ovome osjećao bespomoćnim. Ali svaki put kad bi počeo s njom govoriti osjećao bi taj duh obmane. Ana se osjećala prestupnicom. Stid pred svojom duhovnom golotinjom, gušio ju je i zahvatao njega. Ali bez obzira na sav užas ubice pred tijelom ubijenog, valja rezati na parčad, skrivati to tijelo. Da, ti poljupci, to je to što je plaćeno tim stidom. Ana je osjećala da još samo njega ima – Vronskog.

Ljevin se raspitivao o podrobnostima Kitine bolesti.

Bez obzira što je unutrašnji život Vronskom bio ispunjen njegovom strašću, vanjski dio se kretao po uobičajenim trasama društvenih interesa. Većina mladih žena, koje su Ani zavidjele, i kojima je već davno dodijalo što nju zovu pravednicom, radovale su se tome da dočekaju potvrdu suprotnog društvenog mišljenja, pa da se na nju okome svom težinom svoga prezira.

Mati Vronskoga, kad je saznala za njihovu vezu, bila je u početku zadovoljna. Smatrala je da ništa nije doprinosilo sjaju mladog čovjeka, kao ljubavne veze u visokom društvu. Ali, nakon što je saznala da je sin odbio položaj važan za njegovu karijeru i da je ostao u puku samo da bi se mogao viđati sa njom i ona je promijenila mišljenje.

Vronski je bio strastven ljubitelj konja.

Ana je trudna. Vronski je shvatio da je kriza, koju je priželjkivao, sada nastupila i da se to više ne smije kriti od muža. Morao se razoriti ovaj neprirodni položaj. Vronski je tražio da ostavi supruga. Vronski nije mogao da shvati kako ona sa svojom jakom i poštenom naravi može da izdrži sve te obmane i ne želi da izađe iz tog položaja. Žalio je i smatrao unesrećenom.

Ja sam kao gladan čovjek kome su dali da jede. Njemu je možda hladno i odjeća je na njemu pocijepana i stid ga je…Ne, evo moje sreće.

Vronskog je smirila brza vožnja. Sve što je bilo teško u njegovom odnosu sa Anom, sva neodređenost koja je ostala poslije razgovora, sve je izletjelo iz glave i on je sa uzbuđenjem razmišljao o trci.

Vronski nije uspio da pogleda sjedlo, koje je ranije valjalo provjeriti. Posljednji put pogleda svoje suparnike. Kobila mu je pala i polomila kičmu.

Spoljašnji odnosi Alekseja Aleksandroviča sa ženom ostali su isti kao prije. Jedina razlika je bila u tome što je on bio još više zauzet. On, pažljiv otac, krajem zime postao je naročito hladan prema sinu i odnosio se podrugljivo kao i prema ženi. Izmišljao je sebi poslove jer nije htio da razmišlja o osjećanjima i ponašanju žene. Koliko je puta Aleksej Aleksandrovič, za vrijeme svog osmogodišnjeg srećnog života sa ženom, gledajući tuđe nevjerne žene i prevarene muževe, samom sebi govorio kako to sebi mogu dozvoliti. Sada, kada je njemu ta bijeda pala za vrat, ne samo da nije mislio kako da izađe iz tog položaja, već uopšte nije htio da zna za njega.

Serjoža, ranije bojažljiv u odnosima s ocem, sada se počeo tuđiti.

Kada se Aleksej pojavio na trkama, Ana je već sjedila pod hladnjakom pored Betsi. Osjećala je blizinu dva čovjeka, muža i ljubavnika. Vidjela je kako prilazi hladnjaku, čas pokroviteljski odgovarajući na ulagivačke pozdrave, čas srdačno se pozdravljajući sa sebi ravnima, a čas prilježno iščekujući pogled moćnika. Sve te njegove nečine je znala i svi su joj bili odvratni. Samo častoljublje, sama želja za uspjehom – to je sve što ima u njegovoj duši. A visoka shvatanja, ljubav prema prosvjećivanju, religija, sve su to oruđa pomoću kojih se uspijeva.

Kada je počela trka sa preponama, ona nije skidala pogled s Vronskog. Istovremeno je slušala taj odvratni glas svoga muža koji nikako da prestane. Mučio ju je strah za Vronskog. Mislila je kako njen suprug samo treba laž i pristojnost. Nije shvatala da je ova naglašena brbljivost samo izraz njegovog unutrašnjeg nemira.

Kada je Vronski pao, na Aninom licu se pojavila promjena koja je bila potpuno nedolična. Ona se potpuno izgubila. Aleksej opazi da ona plače. On je zagradi svojim tijelom, dajući joj priliku da se sabere. Bez obzira na sve što je vidio, Aleksej sebi nije dozvoljavao da razmišlja o stvarnom položaju svoje žene. Ukazao joj je na njeno nedolično ponašanje. Ona mu je priznala da misli o ljubavniku, da ga voli i da je njegova ljubavnica.

Aleksej traži od žene da se poštuju spoljni znaci pristojnosti dok on ne preduzme mjere koje će zaštititi njegovu čast.

Ljevin je gledao na brata kao na čovjeka ogromne pameti i obrazovanja, obdarenog sposobnošću da djeluje za opšte dobro. Što je više upoznavao brata, opažao je da i Sergej Ivanovič, i mnogi drugi pregaoci za opšte dobro nisu srcem došli do te ljubavi za opšte dobro, već su umom procijenili da je dobro baviti se time i samo zato su se time i zanimali. Tu pretpostavku kod Ljevina je još učvrstilo zapažanje da brat nimalo više ne prima srcu pitanja o opštem dobru i besmrtnosti duše negoli o šahovskoj partiji ili oštroumnoj konstrukciji nove mašine.

Ljevinu je na selu bilo neugodno sa bratom i zato što je ljeti bio zauzet, a Sergej Ivanovič je odmarao. Ljevinu je bilo naporno da sjedi slušajući, naročito zbog toga što je znao da bez njega voze đubrivo na njive i da će ga razgnuti bogzna kako ako ne bude nadgledao.

Vronski je, bez obzira na njegov izgled i lakomisleni život u društvu, bio čovjek koji mrzi nered. Još u mladosti, on je osjetio poniženje odbijanja kad je zamolio novac na zajam. Njegov život bio je naročito srećan zato što je on imao pravilnik koji je određivao šta sve treba a šta ne treba činiti. Ana je bila žena koja mu je podarila svoju ljubav i on ju je volio. Odnosi sa društvom su, takođe, bili jasni: svi su mogli da znaju ili sumnjaju, ali niko nije smio o tome da govori. Odnosi prema mužu su također bili jasni. Od onog trenutka kada je Ana zavoljela Vronskoga, on je svoje pravo na nju smatrao neotuđivim. Muž je bio samo suvišno lice koje smeta. Jedino na što je muž imao pravo jeste da traži zadovoljenje sa oružjem u ruci, a na to je Vronski bio spreman od prvog trenutka.

Ali nakon što mu je saopštila da je trudna, uočio je da ne ide sve po njegovom kodeksu u životu.

Ljevin je još davno uočio: kad je s ljudima neugodno zbog njihove suvišne popustljivosti i pokornosti, uskoro će postati nepodnošljivo zbog njihove nepopustljivosti i cjepidlačenja. Osjećao je da će tako biti i sa bratom. Ubrzo je postao razdražljiv i dirao ga u najbolnija mjesta. Trećeg dana Nikolaj izazva brata da mu ponovo izloži svoje planove i poče ne samo da ga osuđuje već i da ga namjerno trpa s komunistima.

Ti si samo uzeo tuđu misao, ali si je unakazio i hoćeš da je primijeniš tamo gdje je ona neprimjenljiva.

Ana je viđala Vronskog van kuće i muž je to znao. Aleksej je očekivao da ta strast prođe kao što sve prolazi.

Vronskom je stiglo pisamce od Ane u kome piše da je bolesna i nesrećna. Ne može izlaziti, a ne može i dalje da ga ne viđa. Poziva ga u svoj dom. Na samim vratima se skoro sudario sa Aleksejem. Vronski se pokloni i Aleksej podiže ruku prema šeširu i prođe.

Ana je stavila obje ruke na njegova ramena i dugo ga gledala ushićenim i ispitivačkim pogledom. Ona je, kao pri svakom susretu, spajala svoju zamišljenu predstavu o njemu s njim onakvim kakav je bio.

Poslije susreta sa Vronskim na svojim kućnim vratima, Aleksej nije spavao. Cijelu noć nije spavao i njegov gnijev, koji je rastao po nekoj ogromnoj progresiji.

Ljevin nije vidio Kiti poslije one nezaboravne večeri kada je sreo Vronskog. Kiti je voljela da sluša o emancipaciji žena. Koliko je puta razmišljala šta će biti sa njom ako se ne uda. Ali sada je to nije nimalo interesovalo. Između nje i Ljevina je tekao njihov razgovor. Ne samo razgovor nego nekakvo tajanstveno opštenje koje ih je svakog trenutka sve više povezivalo i stvaralo osjećanje radosnog straha pred tim nepoznatim u što su ulazili.

Ana je mrzila svog supruga zbog njegovog dobročinstva. Bila je bolesna i razdražena. Aleksandar Aleksandrovič je ostao sam sa sinom, a Ana je sa Vronskim otputovala u inostranstvo, ne dobivši razvod i odrekavši ga se odlučno.

Ljevin i Kiti odlučuju se za vjenčanje. Mladi su planirali odmah nakon svadbe putovati na selo. Kiti je shvatala da on na selu ima veoma važan posao koji voli. Iako to nije shvatala, smatrala je taj posao veoma važnim. Njena jasna namjera je začudila Ljevina. Na dan svadbe Ljevin, prema običaju, nije vidio svoju nevjestu. Plašio se da se ona udaje za njega samo da bi se udala. Šta ako ni sama ne zna šta čini? Bio je ljubomoran na Vronskoga. Skočio je da ju pita zadnji put sa očajanjem u srcu. Sve je bolje od vječite nesreće i nevjerstva. Niko ga nije očekivao. A Kiti, kada ga je ugledala, sva se ozarila radošću. Ona je razabirala svoje haljine. Opazila je njegovo uznemireno i mračno lice i obuzeo ju je strah.

  • Kiti! Ja se mučim. Ja ne mogu da se mučim sam – reče on sa očajanjem u glasu, zaustavljajući se pred njom i gledajući je preklinjućim pogledom u oči. Već je vidio po njenom iskrenom zaljubljenom licu da ništa nema od onoga što je bio namjeravao da kaže, ali mu je bilo potrebno da ga ona razuvjeri. – Došao sam da ti kažem da ima još vremena. Sve se može uništiti i popraviti.

Kiti nije shvatala o čemu je riječ. Ljevin se plašio da je nije vrijedan. Mislio je da on njega ne može voljeti. Kada je poslije pet minuta kneginja ušla u sobu, zatekla ih je potpuno izmirene. Ne samo da ga je Kiti uvjerila kako ga voli nego mu je i objasnila zašto ga voli. Rekla mu je da ga voli zato što ga razumije u potpunosti i sve što on voli je dobro. Sa osjećanjem krivice, postiđen ali umiren, Ljevin se vratio u svoj hotel.

Doli je na vjenčanju bila potpuno ganuta. Radovala se zbog Kiti i Ljevina.

Vronski i Ana su već tri mjeseca zajedno putovali Evropom. U prvom periodu svog oslobođenja i ozdravljenja Ana se osjećala beskrajno srećno. Sjećanje na muževu nesreću nije trovalo njenu sreću. Međutim, Vronski, bez obzira na potpuno ostvarenje onoga što je tako dugo želio, nije bio u potpunosti srećan. O zadovoljstvima samačkog života više se nije moglo ni misliti. I kao što se gladna životinja hvata za svaki predmet na koji naleti nadajući se da će u njemu naći nešto za jelo, tako se Vronski potpuno nesvjesno hvatao čas za politiku, čas za nove knjige, a čas za slike.

Slikar Mihajlov je pristao na nagovor Vronskog da radi Anin portret. Čudno je bilo kako je slikar uspio da pronađe tu njenu osobenu ljepotu.

Odlučuju da putuju u Rusiju. Namjeravali su da Vronski izvrši diobu sa bratom, a Ana vidi sina.

Ljevin je bio oženjen već treći mjesec. Još kao mladoženja, on je bio iznenađen onom određenošću sa kojom se ona odrekla putovanja i odlučila da putuje na selo. Ona sama nije znala zbog čega, ali domaćinstvo ju je neodoljivo privlačilo. Prva svađa je izbila zbog toga što je Ljevin okasnio kući pola sata. Tada mu je rekla da misli samo na sebe. Išao je kući misleći samo o njoj i svojoj sreći i tako je zalutao. I kada je stigao kući, odjednom ga je zatekao mračan izraz kakav nikada kod nje nije vidio. Tada je po prvi put shvatio da mu je ona ne samo bliska, nego da ne zna gdje prestaje ona, a gdje počinje on. U prvom trenutku on se uvrijedio, ali onda je shvatio da ga ona ne može uvrijediti.

Ljevinov brat je bio bolestan. Osjećao se strašni zadah i osjećalo se da tu nema pomoći. Mislio je da se ništa ne može učiniti za produženje života i olakšanje muka.

Ali Kiti nije tako mislila. Žalost u njenoj duši uopšte nije izazivala ono osjećanje gadljivoti, već potrebu da djeluje. Odmah se latila posla. Po njenom naređenju, nešto su unosili a nešto iznosili iz sobe. Ljevin je bolesnika našao namještenog, a sve se oko njega bilo potpuno promijenilo. Prašina se nigdje nije vidjela. Sam bolesnik, umiven i počešljan, ležao je na čistoj postelji u čistoj košulji i sa novim izrazom nadanja, ne spuštajući pogled, gledao je Kiti.

Aleksej Aleksandrovič rastao je kao siroče. Bilo ih je dva brata. Univerzitet je završio s medaljama, pa uz stričevu pomoć stupio na ugledan službeni put. Od tog trenutka se predao isključivo častoljublju i službi. Anina tetka ga dovede u takav položaj da je on morao ili da je zaprosi ili ode iz grada. Ona mu je preko poznanika već sugerisala da je on kompromitovao djevojku i da ga osjećanje časti obavezuje da je zaprosi. On je zaprosio i poklonio sve ono osjećanje za koje je on bio sposoban. Sada više nije imao nikoga sebi bliskoga. Sve žene bile su mu strašne i neprijatne.

Ana je žudno gledala sina. Narastao je. Serjoža je shvatio da je ona nesrećna i da ga voli.

Vronski je osjećao da se njegovo poštovanje prema Ani smanjuje. Anu su počeli ignorisati u društvu. Nisu više željeli ni sjediti pored nje. Mrzila je mir Vronskog.

Budući ljubomorna, Ana je bila nezdaovoljna i u svemu tražila povoda za nezadovoljstvo. Za sve što je bilo teško u njenom položaju, okrivljivala bi njega. Njemu je bilo neophodno društvo i on ju je doveo u ovaj grozan položaj. I opet je bio kriv što je ona zauvijek odvojena od sina. Ni oni rijetki trenuci nježnosti, nisu je umirivali. Molila ga je da pređu na selo. Dani su prolazili u svađi. Vronski joj je rekao da može ići kuda god hoće. I smrt, kao jedinstveno sredstvo kojim će obnoviti u njegovom srcu ljubav prema njoj, kazniti ga, javila joj se jasno i živo.

Kad je sebi nasula uobičajenu dozu opijuma i pomislila da bi bilo dovoljno samo da popije ovo staklence pa da umre, s nasladom je počela misliti kako će on da se muči, kaje i voli njenu uspomenu kad već bude kasno. Stalno je sanjala starčića – mužika razbarušene brade koji je nešto radio nagnuvši se nad željezom, mrmljajući besmislene francuske riječi i ona je osjećala da taj mužik ne obraća pažnju na nju nego radi nešto strašno sa želejzom iznad nje.

Ana je srela ponovo Kiti. Mislila je kako je Vronski u nju bio zaljubljen i sjećao je se s ljubavlju. Njemu je žao što se nije njom oženio. A nje se sjeća sa mržnjom.

Kiti je bila zbunjena tom borbom koja se u njoj vodila između neprijateljstva  prema toj rđavoj ženi. Ali čim je ugleala lijepo, simpatično lice, neprijateljstvo je iščezlo. Kiti je osjećala da je Ana neprijateljski posmatra. Ana sjede u kola u još gorem stanju od onog u kom je bila odlazeći iz kuće. Sa pređašnjim mukama sad se sjedinilo osjećanje povrijeđenosti i odbačenosti, koje joj se jasno pokazalo pri susretu sa Kiti.

Ana se pitala šta je Vronski u njoj tražio. Ne toliko ljubav, koliko zadovoljenje taštine. On se njome hvalisao. Sad je to prošlo. Sada se stidi. Uzeo je od nje sve što je mogao i sad mu više ne treba. Plašila se da on po dužnosti ne bude prema njoj dobar. Sjetila se muža i onog osjećanja između njih koje je ona nazivala ljubavlju i zadrhta od gađenja.

Krenula je na stanicu. Prljav i nakaradan mužik u kačketu, prošao je pored prozora naginjući se prema točkovima vagona. Par sa njene suprotne strane budio joj je gađenje. Jasno je vidjela da su jedno drugom dojadili i kako se mrze. I nije se moglo ne mrziti te bijedne nakaze. Mislila je samo kako se treba izbaviti od onoga što je uznemirava.

  • A zašto da ne ugasim svijeću kada se više nema šta gledati? Zašto govore, zašto se smiju? Sve je neistina, sve je laž, sve je obmana, sve je zlo!

Kad je voz stigao na stanicu, Ana izađe u gomili drugih putnika, kloneći ih se kao da su gubavi. Stala je na peron nastojeći da se sjeti zašto je ovamo došla. I odjednom, sjetivši se pregaženog čovjeka na dan njenog prvog susreta sa Vronskim, ona shvati šta traba da učini. Gledala je kompoziciju vagona. Htjela je da se baci pod prvi vagon. Zahvati je osjećanje slično onom koje je doživljavala kad se spremala da uđe u vodu i ona se prekrsti. Uobičajeni pokret krsnog znamenja izazva u njenoj duši niz uspomena iz djevojaštva i djetinjstva i pojavi se sav njen život sa svijetlim radostima. Ali ona nije skidala očiju sa točkova vagona koji je prilazio. Bacila je crvenu torbicu i pala pod vagon na ruke. U istom magnovenju, ona se užasnu onog što je učinila. Htjela je da se podigne, ali nešto ogromno, neumoljivo gurnu je u glavu i povuče za leđa.

  • Gospode, oprosti mi za sve! – progovori ona, osjećajući nemogućnost borbe.

Mužik je radio nešto nad željezom, mrmljajući…

Ljevin je osluškivao kapljice koje su u vrtu ravnomijerno padale sa lipa i posmatrao trougao zvijezda kroz čiju je sredinu prolazio Mliječni put.

  • Da, jedno je očigledno, nesumnjiva objava božanstva – to su zakoni dobra koji su svijetu objavljeni otkrovenjem, i ja ih osjećam u sebi, i kroz priznavanje drugih ja ne samo da se sjedinjujem, nego sam htio – ne htio sjedinjen sa drugim ljudima a u jednu zajedenicu onih koji vjeruju, koja se naziva crkvom.