Stranac – Albert Kami (Albert Camus)

Bilješka o piscu

Pripovjedač, dramski pisac, romansijer, esejista i novinar Alber Kami (Albert Camus, 1913 – 1960) živio je životom anganžovanog intelektualca. Odrastao je uz zvuke bubnjeva Prvog svjetskog rata i rano je obolio od tuberkuloze. Doživio je uspon hitlerizma i tragediju Drugog svjetskog rata kao i borbu rodnog Alžira za slobodu i nezavisnost.

Svoj rad započinje kao novinar i animator jedne amaterske pozorišne družine, piše eseje (Svadbe), pripovijetke (Lice i naličje) i dramu Kaligula. Jedno vrijeme je bio član KP Francuske. Nakon zabrane lista Alger republicain ( 1940) napušta Alžir i prelazi u Pariz kao sekretar lista Paris soir. Godine 1942. piše roman Stranac i esej Mit o Sizifu (1943). Održava vezu sa francuskim pokretom otpora, upoznaje Malroa i Paskala Piju.

Do kraja rata i nakon iskrcavanja saveznika u sjevernu Afriku on ostaje odvojen on porodice. U listu Combat piše glasovite uvodnike. U Parizu je lektor i recenzent novih rukopisa kod Galimara. Potom, slijede djela: Pisma jednom njemačkom prijatelju i drama Nesporazum.

Objavljuje roman Kuga i djelo Pobunjeni čovjek, dramu Pravednici i zbirku eseja Ljeto, kratki roman Pad i zbirku novela Kraljevstvo i progonstvo u periodu od 1947 – 1957 godine. Dobija Nobelovu nagradu za književnost 1957 godine. U automobilskoj nesreći 1960. godine, stradao je u automobilskoj nesreći sakupa sa svojim prijateljem i izdavačem Galimarom.

Bibliografija pisca

Mit o Sizifu, esej (1948)

Romani:

Srećna smrt (posthumno objavljen 1971)

Stranac (1942)

Kuga (1947)

Pad (1956)

Prvi čovjek (nedovršeni roman, posthumno objavljen 1995)

Drame:

Nesporazum (1944)

Kaligula (1944)

Opsadno stanje (1948)

Analiza djela

Između dva svjetska rata počinju razmišljanja o sudbni savremenog romana.

Kafka, recimo,  u to vrijeme nije mogao ni vjerovati da njegovo djelo stoji kao međaš na granici dvije velike epohe evropske duhovnosti. U takvom istorijsko – duhovnom pejzažu svijest o neminovnosti čovjekovog suočavanja sa iskušenjima lične sudbine i svijest o njegovom uzaludnom traganju za identitetom zatvorile su granice jednog paklenog univerzuma u kome se životni put junaka pretvara u neizvijesnost avanture.

Među moderno koncipiranim romaneseknim predstavama o smislu čovjekovog postojanja i mogućnostima djelovanja u svijetu besmisla Stranac Albera Kamija predstavlja obrazac i zagonetku. Pisan je u duhu Volterovog kratkog romana s moralističkom poukom i satiričnom poentom.

Kami otvara ovim djelom neslućeno bogatstvo slojevitih nanosa ljudskog iskustva i njegovih metaforičnih značenja. Ukazuje na obilje mogućnosti proznog iskaza, te kompleksnost svijesti modernog čovjeka. Ovaj roman omogućuje više različitih interpretacija i vezivanja za različite idejne i filozofske kontekste.

Tek što je izašao ovaj roman iz štampe, naišao je na velike pohvale. U književnom vremenu svoga vremena ovaj roman je bio stranac. Bio je i prilično nejasan: trebalo je shvatiti tog čovjeka koji, sutradan poslije majčine smrti odlazi na kupanje, itd. Trebalo je shvatiti i smisao njegove nevinosti. U Mitu o Sizifu Kami nam daje objašnjenje ovog djela: njegov junak nije ni dobar ni rđav.

Kaligula  ilustruje izopačenost želje za vječnošću: s njim je pao anđeo s neba; sa Mersoom se rodio čovjek.

Kami je svog junaka zamislio kao ličnost čija je disponobilnost posljedica osjećanja životne praznine i opšteg besmisla. Merso ipak nije nihilista. Uprkos njegovom negativnom određenju prema neljudskom društvu prožetom formalnim moralom, on ostaje duboko vezan za svoje uvjerenje da čovjekovo biće ne može biti sputano nikakvim normama.

Osvijetlivši dvostruki lik svog junaka, Kami je naznačio i jedan teorijski okvir romanesknog oblikovanja: jedinstven tok događaja predstavljen je u dva različita aspekta. Jedno iskustvo prikazano je iz dva različita ugla. Pred nama je slika čovjeka koji svoju izvornu iskrenost ne može da pomiri sa normama društva u kome se nalazi. Dezintegracija njegove ličnosti počinje nesporazumom, produžava se zaslijepljenošću a završava smrću.

Na planu koncepta ličnosti: doživljajna sfera glavnog lika sugerisana je vanjskim, neutralnim objektima. Na planu moralnog ponašanja junaka: moralne vrijednosti su svedene na nivo karikaturalnih shema formalnog morala. Treće, na planu izraza, postoji jaz između jezika neposredne komunikacije u prvom dijelu Stranca i jezika kojim se služe Mersoovi tužioci kao tumači zakona pravde u drugom dijelu romana.

Kompozicija Stranca

I prvi i drugi dio govore o istim događajima iz dva različita ugla. Te dvije različite optike, realizovane su na dva različita iskustvena plana i omogućavaju nam da uočimo razlike između žive ličnosti i njenog portreta. Mersoov lik profilisan je između dva načina sagledavanja i tumačenja „istine“. Epizode iz prvog dijela romana (pušenje kraj odra, bijela kafa, bioskop) same po sebi su bezazlene u tumačenju tužioca dobijaju obim i značenje poražavajućih argumenata protiv narušenih normi ponašanja i javnog morala.

U očima tužioca Merso je monstrum koji se dan nakon majčine smrti kupa na plaži, započinje nedozvoljenu vezu i odlazi da gleda komediju. U pravnim izrazima Kami pronalazi glavni izvor literarnih efekata. Dva nezavisno usmjerena toka jezičke organizacije (Mersoov i tužiočev) samo su vanjski oblik suštinskog nesporazuma između jednog običnog i krajnje iskrenog čovjeka i organizovanih oblika društva podvrgnutih normama formalnog morala.

Osjećanje otuđenosti glavnog junaka nastaje u situaciji kada govor poprima fetišizovan karakter. Njegovu otuđenost i distanciranje od svijeta koji ga ne shvata i osuđuje, pisac često izražava karikiranjem ustaljenih normi ponašanja. Nakon smrti majke Merso očekuje da mu uz dozvolu za odsustvo, poslodavac izjavi i saučešće:

Ali on će to uraditi svakako prekosutra, kada me vidi u crnini. Za sada kao da majka nije ni umrla. Polije sahrane, to će biti svršena stvar i sve će dobiti zvaničan izgled.

Za poslodavca žalost nema nikakvo značenje. Mersoovo apsurdno postojanje naglašava se mehaničkim ritmom svakodnevnog života.

Trajanju je oduzeta dimenzija budućnosti, a stvarima mogućnost smisaonog odnosa. Merso živi kao dio te stvarnosti. Njegova usamljenost, ipak, sve više dolazi do izražaja. Kami se kao pisac služi objektivnošću i analitičnošću pojava. Slika čovjeka koju nam daje podsjeća na automatizovanu napravu sa robotizovanim kretnjama.

U prvom dijelu Stranca automatizam svijeta prelomljen je kroz prizmu neprobuđene svijesti. Apsurd je vezan za osvješćenje i spoznaju o dekoru koji se ruši. Osjećanje otuđenosti i monotono ponavljanje životih situacija. Kami dočarava monotoni ritam života.

Distanca je postignuta bezličnim reagovanjem. Neutralnost kojom se opisuju pokreti ili ponašanje ličnosti, pored besmislenog automatizma i elemente dehumanizovanih odnosa. Mehanika gestova se odlikuje određenim ritmom i rutinom nepogrešivih pokreta.  Dehumanizuje se i svetost jednog obreda – sahrane i oduzima joj se svako ljudsko obilježje. Jedan ljudski odnos predstavljen je kao odnos prema mrtvoj stvari.

Sam naslov djela govori nam o odnosu glavnog junaka prema okolini. Merso se nalazi u svijetu koji je u potpunom neskladu sa suštinom njegovog ljudskog bića. U prvom dijelu on učestvuje u tom svijetu samo kao posmatrač. Zadovoljava se samom činjenicom postojanja iz koje je isključena svaka ideja o smislu. Ali kada dođe u kontakt sa društvom koje mu sudi, njegova otuđenost postaje radikalna.

Ne prihvata pravila društvene igre i ne pronalazi bilo kakvu zajedničku osnovu za kontakt ili sporazum. Kami ne objašnjava Mersoov zločin. On samo opisuje okolnosti u kojima je do njega došlo. Pravničkom logikom moglo se dokazati da se radi o ubistvu iz nehata ili samoodbrani. To nije Kamijev cilj. Ubistvo Arapina je ključni momenat u Mersoovom životu. Merso ne može da formuliše motive svoga čina.

Sve se odvija mimo njega i kao da je slučajno. Ubistvo postaje završna tačka niza besmislenih činova i nije slučajno to što njime završava prvi dio romana.

Tragikomika Mersoovog suđenja se ogleda u tome što pokušava da motiviše ovaj čin. Pojašnjavaju se okolnosti, ali ih optužnica deformiše pripisujući im neadekvatne moralne kvalifikative. Merso, opužen zbog zločina, biće osuđen i kao moralni izopćenik jednog svijeta koji ga odbacuje. Moral u čiju odbranu staje tužilac predstavljen je kao sistem konvencionalnih simbola lišenih smisla.

Mersoovu vezu sa Marijom, tužilac naziva nezakonitom i razvratnom. Njegovog poznanika Remona proglašava čovjekom sumnjivog morala. Mersoov zločin postaje gnusno zlodjelo. Merso je čovjek kome su nepoznate osnovne reakcije ljudskog srca i elementarna pravila društva.

Njegova praznina je ponor u koje može iščeznuti čitavo društvo, kaže tužilac. Komičnost situacije povećava činjenica da se i Mersoov advokat služi istim formulama kao i tužilac, samo sa suprotnim značenjem.

Opisujući jedno ubistvo, pisac razotkriva grotesknu bijedu jednog mehanizma. S jedne strane čovjek je, ne prihvatajući društvenu igru pod maskama, osuđen na samoću. A s druge strane, društvo je zaslijepljeno normama na kojima počiva.

Roman, podijeljen na dva dijela, nameće nam analizu tročlane kompozicije: priča o Mersou sa banalnim detaljima prozaičnog života i dramom ubistva; iskustvo u svjetlu pravosudnih činjenica, život u zatvoru i Mersoova ispovijest pred sveštenikom.

Događaji se ovdje nižu kao niz trenutaka koje svijest artikuliše i ne osmišljava. U toku suđenja Merso treba da se pokaje, ali on to odbija. Moralni integritet njegovih ubjeđenja ostaje netaknut.

On umire bez nade ali i bez očajanja. Najteže iskušenje doživljava u zatvoru. Tu uviđa svoju nasilnu samoću. Odbacuje norme društvenog i religijskog morala. Kada ga sveštenik pita kako zamišlja drugi život on kaže kao sjećanje na sadašnji.

Za njega, osuđenog da se suoči sa smrću, sve vrijednosti postaju fiktivne jer nikakav razlog nije dovoljan da se čovjek odrekne svoje ličnosti i svojih ubjeđenja.

Stranac nas obraća u ništavilo da bismo bolje dosegli lucidnost, ako ne i neku istinu. Kami nam sugeriše kako je moguće živjeti bez priziva: potrebno je malo ljubavi i mnogo oštroumnosti.

U Mersoovom inspirativnom govoru vidimo koliko je u ovom romanu umjetnost koncentrisana. Finalna eksplozija jezika otkriva disciplinu i besprijekorno zanatstvo pisca.

Književni rod: epika;

Vrsta djela: psihološki roman;

Mjesto radnje: Alžir;

Vrijeme događaja: tridesete i četrdesete godine XX vijeka:

Tema: apatičan pogled prema životu i svijetu čovjeka osuđenog na ubistvo. Opšti besmisao i apsurd.

Ideja: otuđenost modernog čovjeka i njegova okrutnost; Ipak, život je vrijedan življenja! Ne treba lako osuđivati druge.

Likovi

Glavni junak : Merso;

Sporedni junaci: Marija, sveštenik, Salaman, šef, Emanuel, Remon, Mason, advokat, sudija;

Merso:  autentičan i dosljedan portet glavnog junaka. On je sitni činovnik u Alžiru. Vodi običan život mladog čovjeka koji se predaje sitnim uživanjima. Vezan isključivo za sadašnje trenutke. Priča o njemu je potpuno jednostavna. Njegov život je čist automatizam gestova. On ne vidi u stvarima dublji smisao, nema vrijednosti i ne pokreće ga volja a ni emocija. On pripada vrsti apsurdnog čovjeka.

Apsurdan je onaj čovjek koji iz jedne suštinske apsurdnosti bez oklijevanja izvlači zaključke koji se nameću. Apsurd je i odnos čovjeka prema svijetu. Inteligentan ali ne i intelektualac. On je sirova svijest oslobođena svake hijerahije vrijednosti. Kroz njegov lik autor izražava ljudsku egzistenciju. Ovaj lik je prikazan bez ukrasa i bez maske. Bezličnost je ovdje jedna osvojena vrijednost. Ništavilo je Mersoov oreol. Merso je u sebi razabrao načela mudrosti koje nije bio svjestan: njegov jezik odvaja se od ostalog dijela romana.

Marija: Mersoova  prijateljica, kasnije i ljubavnica. Bila je daktilograf u njegovoj kancelariji.

Sveštenik: njegova uloga se pojavljuje na početku i kraju romana. Pojavom zaokružuje kompoziciju (što kao odličan „zanatlija“ Kami nije slučajno učinio). Lik sveštenika otvara i zaklapa korice knjige.

Kratak sadržaj

Glavnom junaku umire majka. Telegram je formalan i obavvještava da će se sahrana obaviti sutra. Merso je tražio dva dana dopusta od gazde, ali nije mu bilo to pravo. Nije mu izrazio ni saučešće što će sigurno uraditi kada ga vidi u crnini. Poslije sahrane će sve dobiti zvaničan izgled. Htio je odmah da vidi majku ali portir ga upućuje prvo na direktora.

On mu predaje dosije majke. Sjetio se majke dok je bila kod kuće i sve vrijeme provodila prateći ga nijemo pogledima. Prvih dana u staračkom domu stalno je plakala. To je bilo više iz navike. Otišao je do sale gdje je ležala ali nije osjetio potrebu da je vidi. Na pitanje zašto ne, on nije imao odgovor. U mrtvačnici je popio kafu i noć je prošla.

Sahrana je obavljena idućeg dana, po velikoj vrućini. Prisustvovalo je svega nekoliko ljudi. Tu se našao i starac Perez sa kojim je pokojnica bila bliska.

Merso se vraća u Alžir i odlazi na kupanje. U vodi je sreo Mariju Kardonu, ženu koja ga je nekad privlačila. U večernjim časovima otišli su na film. Nakon bioskopa ona je pošla sa njim. Budi se i čitav dan provodi u dokolici posmatrajući glavnu ulicu sa svog balkona. Kroz glavu mu je prošla misao da je majka sada pokopana, da je prošla još jedna nedelja i da će početi ubrzo raditi. Sve u svemu ništa se nije posebno promijenilo. Šef je na poslu bio ljubazan. Htio je da sazna koliko je godina bilo majci. U stubištu je sreo komšiju Salamana. Bio je sa psom. Živio je sa psom na koga je počeo i ličiti. Kao da pripadaju istoj rasi a ipak se mrze. Viđaju ih dok pas vuče čovjeka, pa se starac spotakne i onda ga tuče. Drugi komšija živi od žena. Niko ga ne voli. Zove se Remon. Poziva Mersoa na kobasice i vino. Priča mu kako je povrijedio šaku u tramvaju dok se tukao sa bratom njegove navodne ljubavnice. On joj je plaćao stan i hranu, a ona nije ništa radila. Ubrzo je shvatio da ga vara i pretukao je.

Pretukao  je do krvi. Ranije je nije tukao. Tukao sam je, ali nježno. Malo bi vikala. Ja bih zatvorio kapke i to bi se završilo kao i uvijek. Ali ovog puta to je bila ozbiljna stvar. Ja mislim da je nisam ni dovoljno kaznio.

Želio je još jedan snošaj s njom. Ali da bi je kaznio, naumio je da je povede u neki hotel i pozove nadzornike javnog morala, te izazove skandal a nju policija da uvrsti na listu prostitutki.

Merso uporno odgovara da nema svoje mišljenje o svim tim situacijama ali da mu je to zanimljivo. Pomaže mu da joj napiše pismo. Remon mu je priznao prijateljstvo nakon ovog čina.

Merso provodi vrijeme sa Marijom i ona ga pita da li je voli. On joj odgovara da to ništa ne znači, ali mu se čini da je ne voli. Imala je tužan izgled. Čuli su svađu kod Remona. Nakon nekoliko prigušenih glasova i optužbi oko preljube, žena je zajaukala. Čitavo stepenište se ispunilo svijetom. Marija je rekla da je to strašno, ali Merso nije ništa odgovorio. Rekla je da pođe po policiju, ali on je rekao da ne voli policiju. Ipak je stigao policajac, a djevojka je sve vrijeme plakala. Remon je pozvao njega i Mariju da provedu zajedno nedelju u njegovoj ljetnoj kućici u blizini Alžira. Marija ga je pitala da li bi je mogao oženiti. On je odgovorio da mu je svejedno i da bi mogli to uraditi ako ona želi. Ona je sama postavljala pitanja a on odgovarao sa da. Dodala je da je brak ozbiljna stvar a Merso je rekao da nije. Htjela je da sazna da li bi prihvatio isti prijedlog druge žene za koju bi bio na isti način vezan. Merso je odgovorio potvrdno. Stari Salaman mu se požalio da je izgubio psa. On mu je rekao da bi mogao nabaviti drugoga ali Salaman mu je odgovorio da se već navikao na ovoga. Psa je nabavio nakon ženine smrti. U mladosti je želio da se posveti pozorištu, ali se zaposlio na željeznici i kasno oženio. Sa ovim psom je zajedno ostario. Stracu je sad život izmijenjen i nije znao šta da radi.

Merso je u policiji svjedočio da je djevojka „prevarila“ Remona. Bio je osobođen uz opomenu.

Otišli su svi zajedno na put. Sunce je padalo po pijesku i njegov odbljesak na moru bio je nepodnošljiv. Na plaži, prema njima išla u dva Arapina u radničkim odijelima. Remon mu je rekao : „To je on.“ Potukli su se sa njima. Kasnije je, opet, sreo Arapina koji mu je pokazao nož. Svjetlost se prelomila i iritirala Marsoove oči. Obarač mu je popustio i sve je počelo. Ispalio je u njega tri metka i tada shvatio da je narušio tišinu plaže na kojoj je bio srećan.

Drugi dio:

Nakon hapšenja bio je više puta saslušavan. Prvi put u stanici djelovalo mu je kao da nikog ne zanima njegov slučaj. Kasnije ga je sudija upitao da li je izabrao sebi advokata. On je rekao da je njegov slučaj jednostavan i da mu advokat i ne treba. Sudija mu je odgovorio da postoji zakon i ako ne izabere sebi advokata, dobiće ga po službenoj dužnosti. U prvo vrijeme Merso ga nije ozbiljno shvatao. Sutradan mu je došao advokat: omalen i debeljuškast. Adokat mu je rekao da su se raspitivali o njegovom privatnom životu. Saznali su da mu je majka umrla u staračkom domu. Isljednici su saznali da je pružio znake neosjetljivosti na dan sahrane.

Advokat ga je pitao da li mu je bilo teško zbog toga, a Merso mu je odgovorio kako je izgubio naviku da se preispituje. Rekao je kako često njegove fizičke potrebe potiskuju osjećanja. Jedino što je sigurno mogao izjaviti to je da bi više volio da majka nije umrla. Advokat ga je pitao da li bi mogao navesti da je toga dana obuzdao svoja prirodna osjećanja. Merso nije pristao na to jer nije istina. Istražni sudija mu je postavio pitanje zašto je pucao u tijelo koje leži. Merso je ćutao. Pitao ga je da li vjeruje u Boga, Merso je odgovorio da ne vjeruje. Sudija mu je rekao da nikada nije vidio tako okorjelu dušu.

Pitao ga je da li žali svoj čin, a Merso mu je nakon što je razmislio odgovorio da osjeća malo dosadu. Kada mu je Marija napisala u pismu da joj ne dozvoljavaju da dođe jer nije njegova žena, osjetio je kako je ćelija sada njegova kuća. Marija mu je samo jednom uspjela doći u posjetu. Učinila mu se lijepom, ali nije umio to da joj kaže. Od svih neprijatnosti u zatvoru, ipak, se nije osjećao nesrećnim. Nije mu više bilo ni dosadno kada je naučio da se sjeća. Kada mu je jednog dana čuvar rekao da je u zatvoru pet mjeseci, on mu je povjerovao ali mu je djelovalo da je to onaj isti dan kada se našao u ćeliji. Odvode ga u sudnicu.

Merso je bio ošamućen od čitavog svijeta zbijenog u sali. Obično se ljudi nisu zanimali za njegovu ličnost. Novinar mu je rekao da su malo naduvali njegov slučaj jer je mrtva sezona za novine. Merso je brisao znoj i postao svjestan mjesta tek kada su pozvali direktora staračkog doma. Direktor je rekao kako Merso nije htio da vidi majku i nije zaplakao. Mason je za Merosa izjavio kako je pošten čovjek. Remon je odmah izjavio za Mersoa da je nevin. Čovjeku je uvijek zanimljivo da sluša o sebi na optuženičkoj klupi.

Dok su tužilac i moj advokat naizmjenično optuživali i branili, mogu reći da se mnogo govorilo o meni i možda više nego o mome zločinu.

Merso je optužen za ubistvo sa predumišljajem. Predsjednik suda pitao je Mersoa ima li šta da doda, on je rekao da nema.

Po treći put odbio je da primi ispovjednika. Pošto je optužen, odbacio je i molbu za pomilovanje. Osjećao je da u njemu krv teče ravnomjernim talasima. Sjećanje na Mariju nije ga više uzbuđivalo. To mu se učinilo prirodnim kao što je shvatao da će ga i ljudi nakon smrti zaboraviti. Došao mu je sveštenik i rekao da je to samo prijateljska posjeta. Pitao ga je zašto odbija njegove posjete. Merso mu je rekao da ne vjeruje u Boga i da ne zna šta je to grijeh. Sveštenik ga je upitao da li tako govori iz očaja i da će se moliti za njega.

Onda je, ni sam ne znam zašto, nešto u meni prepuklo. Počeo sam da vičem koliko me grlo nosi, da ga vrijeđam i rekao sam mu da se ne moli. Uhvatio sam ga za okovratnik mantije.

…Živio sam na ovaj način ali sam mogao živjeti i drugačije. Radio sam ovo a nisam ono. Učinio sam tu i tu stvar. Pa šta? Ništa, ništa nije imalo vrijednosti i dobro sam znao zašto. I on je znao zašto. Iz dubine moje budućnosti, tokom svoga ovog besmislenog života koji sam vodio , kroz godine koje još nisu došle dizao se prema meni neki tamni dah koji je na svom putu poravnavao sve što mi se nudilo u godinama koje sam živio i koje nisu bile mnogo stvarnije…

Prvi put nakon mnogo vremena mislio je na majku. Učinilo mu se da zna zašto se pretvarala da ponovo počinje iz početka. Na domaku smrti ona se sigurno osjećala oslobođena i niko nije imao pravo da plače za njom. Učinilo mu se da je ovaj veliki bijes očistio ga od zla i oslobodio nade.

Pred ovom noći prepunom znakova i zvijezda, otvarao sam se prvi put nježnoj ravnodušnosti svijeta. Osjećajući da mi je tako sličan i tako blizak, shvatio sam da sam bio srećan i da sam još uvijek srećan. I da se konačno sve završi, da se osjetim manje usamljen, ostalo mi je da poželim da na dan moga pogubljenja bude mnogo gledalaca i da me dočekaju s uzvicima mržnje.

Citati:

  • Na otvorenom smo  moru legli na leđa, a sunce je s moga lica, okrenutoga prema nebu, sušilo posljednju koprenu vode što mi je curila u usta.
  • Ona se ispruži meni uz bok, o dvije vrste topline, topline njezina tijela i sunca, uspavaše me.
  • Ne, nije bilo izlaza i niko ne može predstaviti sebi šta su večeri u zatvorima.

PSIHOLOŠKI ROMAN: vrsta romana koji naglašava unutrašnju karakterizaciju likova, njihove misli. U prvom planu su untrašnja osjećanja i borbe. Događaji i okolina su samo povod analize svijesti. Često se koriste monolozi, a autor nam iz prve ruke otkriva šta junak misli. Radnje gotovo da nema. Psihološki roman ostvaruje svoj procvat u drugoj polovini devetnaestog vijeka.