Gorski vijenac – Petar Petrović Njegoš

Biografija pisca

Petar Petrović Njegoš se rodio 1813. godine na Njegušima u kući Toma Petrovića Njegoša. Ova kuća je Crnoj Gori davala vladike.

Njegoš je odgajan kao i druga djeca: čuvao je stoku. Pretpostavlja se da su ga 1824. godine poslali na nauku kod strica Petra u cetinjski manastir. Iz manastira na Cetinju odlazi na školovanje u primorje koje mu daje osnovnu pismenost i nešto znanja italijanskog jezika. Tek u četrnaestoj godini dobija svog učitelja –  Simu Milutinovića Sarajliju koji je i sam bio pjesnik, te je izvršio na svog učenika veliki uticaj. Njegoš mu je čak posvetio svoje djelo Luča mikrokozma. Već 1830. morao je preuzeti nalijeđe svoga strica. Obrazovanje koje je stekao nije moglo biti dovoljno za jednog vladara, a vaspitanje u njihovoj kući bilo je patrijarhalno. Ipak, mnogo je učio i naučio ruski, francuski i italijanski jezik. Čitao je klasike i putovao mnogo. U Petrogradu je 1833. godine zavladičen. Tamo je mnogo čitao Puškina. Putovao je i po Italiji. U Veneciji je skupljao arhivsku građu o Šćepanu Malom. Postao je vladika u svojoj sedamnaestoj godini.

Život Petra Petrovića Njegoša bio je kratak i mučan. Teško je bolovao i veoma rano umro. Njegoš je bio kneževski poeta i poetski knez. Rođen je u nepismenoj zemlji i postavljen na najodgovornije mjesto. On je bio pisac koji je sem rada na sopstvenom djelu imao zadatak da cijelu zemlju izvede iz zaostalosti. Morao je da brine o štampanju, azbuci, pravopisu, rasturanju. A sve je to radio sam pomoću prijatelja izvan Crne Gore. Za livenje svakog slova, vukovskog ili slovenskog morao je davati posebna uputstva. Postavljen od najranije mladosti u žarište svih crnogorskih unutrašnjih teškoća i međunarodnih zapleta.

Jedan njegov savremenik je zapisao prilikom njegove smrti kako su mu česta ljutnja i vječito nezadovoljstvo prekratili život. Sa njegovom pojavom na vođstvo Crne Gore dolazi prvi moderan čovjek devetnaestog vijeka. Crna Gora je u toku redovnih bojeva s Turcima postala „gnijezdo vojinstvene gordosti“. Održala se na slobodi ali po skupu cijenu. Za crnogorska plemena se moglo reći da su složni samo u jurišu na Turčina. Bez druge vlasti, osim moralne, zasnovane na tradiciji i crkvenoj vjeri trebalo se boriti. Takvo stanje u Crnoj Gori je zatekao sedamnaestogodišnji Rade Tomov. Odmah se uhvatio u koštac sa anarhijom. Tragovi tih napora se nalaze i u Gorskom vijencu, izrečeni kroz uzdah vladičin upućen Crnogorcima:

Teško onom ko o vama briži.

Njegovo književno djelo je veliko i raznovrsno.

Pustinjak cetinjski, Lijek jarosti turske – dvije manje zbirke pjesama. Luča mikrokozma je štampana u Beogradu, 1845. godine. Djelo Lažni car Šćepan Mali, štampano je 1851. godine u Trstu. Sam Njegoš u predgovoru kaže da je Šćepan Mali „laža i skitnica“ ali da je „znamenitu epohu u Crnoj Gori i okolini učinio, imenujući se ruskim carem.“ Treba pomenuti i ep Slobodijada koji je štampan nakon njegove smrti. Nije pisao samo stihove nego i prozu. U Grlici, crnogorskom kalendaru za 1837. godinu je štampano Žitije Mrđena Nesretninkovića – njim samijem spisano, ovo je autobiografski spis sa oštrom satiričnom notom.

U Njegošu stoji kolektivni duh ali i snažna individualnost. Odušak u svojoj tragičnoj usmaljenosti je tražio u razgovoru sa samim sobom, u knjigama i prirodi. Sve ovo potvrđuje Njegošev stih:

U tjesnosti se mora misliti.

Njegoš se pokazao kao čovjek od posla i razuma. Nabavlja štampariju, otvara škole, šalje u Srbiju prve crnogorske mladiće u srednju školu.

Zbivanja u našim zemljama i nemirnoj 1848. godini je pratio sa živom pažnjom i nadom kada je kucnuo čas oslobođenja za naše narode. Nakon toga stižu godine razočaranja u nacionalne ideale i borbe sa teškom bolešću.

Njegoša, gorstasa u svakom mogućem smislu, ubili su sićušni bacili. Tražio je spasa u rvanju sa bolešću između 1850. i 1851. godine u italijanskom blagom klimatu. Njegov perjanik Vukalo kaže da je često bio jedak i zlovoljan. Slutio je daa mu je život kratak pa je na brzinu htio sve: da osjeti ljepotu, dokuči tajnu, da se izrazi kao pjesnik i organizuje državu. I kada je bolest stigla – nije s predavao. Jednom prilikom u Italiji je izjavio kako su svi njegovi stihovi žalosni pa da ih i ne piše više. Tu ima mnogo gorkih, pesimističnih stihova o životu. Umro je 19. oktobra 1851. u 38. godini života. Istog onog dana u koji je prije 21. godinu stupio na vlast. Pokopan je na Cetinju četiri godine kasnije, a njegove kosti su prenesene na Lovćen.

Istorijski kontekst

Njegoš je za istorijsku građu svoga djela uzeo istragu poturica. Prema Njegošu to se desilo krajem sedamnaestog vijeka za vrijeme vladike Danila Petrovića Njegoša. Postoji jedan zapis vladike Danila o istrazi poturica. Narod je došao do saznanja da se poturice kao pomagači tuđina moraju uništiti da bi se Crna Gora oslobodila. Oko te slike je spleten vijenac.

Crna Gora je bila ekonomski i kulturno zaostala. Živjelo se u rodovskoj društvenoj zajednici, podjeljeni na plemena. Turci su bili najbliži i najopasniji neprijatelji. Njegoš je zabranio krvnu osvetu, stvorio upravnu vlast, a od Cetinja je stvorio kulturni i politički centar crnogorske države. Stvorio je svjetovnu vlast, ali je ostao kao vladika. Ponašao se poput ostalih Crnogoraca: jahao konja, pasao sablju, išao u lov.

Naša književnost prve polovine devetnaestog vijeka bila je sva u oštrim suprotnostima. Vuk Karadžić stoji nasuprot svekolikoj tradiciji slaveno – serbske književnosti. Petar Petrović Njegoš je uspio da spoji nespojivo – Filipa Višnjića i Mušickog. U Crnoj Gori prije Njegoša se jedva može govoriti o pravoj književnoj aktivnosti. Crna Gora, iako nezavisna, u uslovima krajnjeg siromaštva, brdovita i neplodna, mogla je razviti kulturu usmene riječi. U odnosu na usmeno stvaralaštvo, pisana književnost je bila neznatna.

Klasicizam kod Njegoša nije dugo trajao kao opredjeljenje. On se ne okreće njemačkom klasicizmu kao sljedbenici Lukijana Mušickog.

U vrijeme kada je spjevan Gorski vijenac, prilike u Crnoj Gori su bile mnogo teže nego inače. Suša je bila spržila sve i prijetila je velika glad. Skadarski paša Osman Skopljak gledao je da iskoristi teško stanje u Crnoj Gori i razjedini Crnogorce. Kada je početkom oktobra te godine Njegoš otputovao za Trst, da nabavi hrane za Crnogorce, i odatle za Beč, on je ponio sa sobom manje – više gotov rukopis Gorskog vijenca da ga u Beču štampa. Sačuvan je jedan dio rukopisa Gorskog vijenca, pisan Njegoševom rukom i rukopis Posvete prahu oca Srbije, pisan rukom M. Medakovića, Njegoševog sekretara i pratioca na putovanju. Po rukopisu se vidi sa koliko je pažnje radio na djelu.

Najveći dio lica u spjevu se ili pominju u istorijskim dokumentima s kraja sedamnaestog vijeka ili na početku osamnaestog vijeka. O Vuku Mandušiću, kojeg narodne pjesme često spominju, nije nađen nikakav pomen u arhivskim podacima, ali ga 1772. godine pominje Zaharije Orfelin. Mnogi događaji u Gorskom vijencu se mogu istorijski identifikovati. Većina lica se vezuje za vrijeme vladike Danila.

Analiza djela

U njegovoj poeziji dominiraju dvije teme, kosmička sudbina čovjeka i istorijska sudbina Crne Gore. Njegoševa istorijska poezija je prošla kroz tri glavne etape. U Gorskom vijencu se ogleda cijeli pređeni put. Na temelju narodne pjesme od koje je pošao, on je stvorio novu pjesničku formu, koristeći se svojim pjesničkim iskustvom. Poznavao je evropsku poeziju od Homera do romantizma.

Najveće djelo koje je stvoreno u književnosti južnoslovenskih naroda je Gorski vijenac. Ovo djelo počinje razmišljanjem vladike Danila u gluho doba noći. Narod se okupio na vrhu Lovćena jer je sutra Trojičin dan pa se iznose krstovi na Crkvine. Svi spavaju, a Vuk Mićunović se pritajio i sluša vladiku. Turci su primamili mnoge Crnogorce na svoju vjeru. Njegoš prikazuje sredinu i uslove, narodne igre, vjerovanja, lični život, odnos prema Turcima, prema zapadu, filosofija borbe. Sagledao je suštinu istorijskih zbivanja i izvukao najbitnije.

Ovo je epopeja u kojoj je narod glavno lice. Narod kod Njegoša voli, govori, misli, sudi i ratuje. Predstavljena je slika dva sistema kojima su se sukobljavali Crnogorci . I kada vojvoda Danilo prikazuje Mletke, to govori čitav narod. U Gorskom vijencu se opaža i realizam. Svoje likove prikazuje kao junake koji se bore za slobodu naroda.

Njegoševa filosofija i znanje nisu knjiški. On je sam dolazio do svega, koristeći se iskustvom narodnih masa.

Osnovni događaj – istraga poturica bio je preloman. U ovaj događaj pjesnik je sabio stogodišnju istoriju crnogorskog naroda. Junaci, moral, jezik, stih i ritam proizilaze iz borbe. Njegoš je pisao u desetercu djelo. Nema nijedne suvišne riječi. U epu je oslikao jedno vrijeme, jednu epohu. On pjeva o običnim ljudima iz crnogorskih planina, koji su živjeli i djelovali u jednom vremenu i postali veliki.

Njegove najintimnije misli izražavaju u formi monologa duhovni usamljenici poput vladike Danila i igumana Stefana. Mnoge Njegoševe misli su crne i odudaraju od sredine. Preko svojih junaka on iznosi heroiku života. Crta ih s ljubavlju, pa čak i sa humorom gledajući ih kao veliku djecu. Nastojao je da uspostavi putanju između onih na brdu i onih pod brdom.

Objavljen je u godini Vukove reforme, na završetku književne epohe koja je počela uvođenjem narodne poezije u književnost. U odnosu na jezik Gorski vijenac predstavlja potvrdu Vukovog programa. U Gorski vijenac su su slili narodni, klasični i romantični elementi. Njegoš je stvaralački objedinio ono što su započeli najznačajniji pjesnici epohe, predstavnici njenih osnovnih pjesničkih pravaca.

Gorski vijenac je dramski spjev. Ima mnogo zajedničkih crta sa raznim istorijskim vrstama drame. Njegoševu dramsku poemu približavaju grčkoj tragediji. Oko jednog događaja nevelikih razmjera i neprivlačnog za pjesničku obradu – istrage poturica u doba vladike Danila, Njegoš je ispleo svu crnogorsku istoriju i opjevao najvažnije događaje od Nemanjića do početka osamnaestog vijeka. Oslikao je svakodnevni život Crnogoraca, skupove.

Gorski vijenac ima 2 819 stihova. Samo je jedna pjesma umetnuta tužbalica ispjevana u devetercu i dvanaestercu.

U Gorskom vijencu se veliča heroika života i Karađorđe. Mnogi njegovi junaci vojuju za život, a Njegoš tuguje nad životom. Svoju ljubavnu čežnju morao je literarno transpotovati u san Vuka Mandušića ili Mustaj – kadijino veličanje Fatimine ljepote.

Ali on je autor najvatrenije agitovke za „borbu neprestanu“. Njegova poezija veliča heroizam i odlučnost kosovskih junaka.

Unutrašnji razvoj Gorskog vijenca je prelaz iz uspavanosti u budnost, iz stanja mirovanja u stanje borbe. Početak je simboličan: gluho doba noći i sve spava. Budnost vladike Danila je suprotstvaljena opštoj uspavanosti. Njegova misao bdi.

Završna scena sa Vukom Mandušićem ima, takođe, simboličko značenje. Između ove dvije scene se odvija drama sudbine Crne Gore kao posljednjeg utočišta slobode.

Narod se pojavljuje kao kolo u svome jedinstvu. Njegoša ne interesuju ličnosti u ličnim životnim manifestacijama. On ih daje kroz istorijsku relaciju, nacionalni interes. Istorija je najdublji izvor njihovih doživljaja. Tako se i junaci razlikuju na osnovu njihovog odnosa prema istoriji.

Postoje tri stanovišta u djelu: stanovište glavara, stanovište igumana Stefana i stanovište vladike Danila. Glavari su nosioci kolektivnog iskustva. Iguman Stefan i vladika Danilo predstavljaju različite etape u razvoju misli.

Kompozicija Gorskog vijenca odstupa od zakona dramskog roda. Ona posjeduje i filosofsku zasnovanost. Istaga poturica se ne odvija linearno. Djelo počinje kao poetska vizija, nastavlja kao političko – istorijska drama, razliva se u slike iz narodnog života  a završava u jedinstvu misli i akcije.

Istraga poturica javlja se prvo kao predmet ljudskih strahovanja. Ona je u snovima i poetskom nagovještaju. Nije data na sceni, već je data posredno u izvještajima glasnika, sa malo podataka. Ovo djelo se završava kao filosofski spjev.

Razvoj radnje je cikličan i podsjeća na strukturu muzičkih kompozicija. Posmatran spolja Gorski vijenac djeluje pomalo amorfno, statično djelo, bez prave radnje u kome se događaji nižu tromo. Samostalnost dijelova je važno obilježje strukture Gorskog vijenca.

Gnomika je stilska dominanta spjeva. Mnogi stihovi su sišli sa stranica djela i ušli u narod kao mudre izreke. Veliki monolozi igumana Stefana i vladike Danila teže zaokruženosti. Pojedine scene djeluju potpuno zaokruženo. U govoru junaka se naziru lirske cjeline raznih vrsta: ljubavne, opisne, elegije itd. Gorski vijenac je sinteza sva tri roda poezije. Ovo djelo je jedna pjesnička enciklopedija.

Filosofski aspekti Gorskog vijenca su nezamislivi bez sudjelovanja naše epske poezije. On nije podražavalac narodne poezije, nego pjesnik koji je na narodnim osnovama ostvario sintezu svojih kulturnih tradicija.

Njegoš nije imao svojih neposrednih sljedbenika. Sinteza koju je ostvario u ovom djelu je izuzetna pjesnička kreacija. Njegoš je ostao neprevaziđen uzor.

Književni rod: epska drama;

Vrsta djela: dramski spjev; romantična herojska poema.

Vrijeme radnje: sedamnaesti vijek;

Mjesto radnje: Crna Gora;

Tema: istraga poturica;

Ideja: U dobru je lako dobar biti. Na muci se poznaju junaci.

Likovi

Likovi: Ridžal Osman, Ferat Začir, Mustaj – kadija, Skender – aga, sestra Batrićeva, pop Mićo, Vuk Mandušić, Bogdan Đurašković, Vuk Tomanović, Vukota Mrvaljević, Obrad, Tomaš Martinović, vojvoda Batrić, vojvoda Stanko, vojvoda Draško, knez Nikola, knez Janko, knez Rogan, knez Rade, Ivan Petrović, Radonja – serdar, Vukota – serdar, Janko Đurašković – serdar, iguman Stefan.

Vladika Danilo: intelektualac, filozof koji stoji malo iznad površina „na brdo“. Neodlučan je zato što nosi teret velike odgovornosti kao vladar. Htio bi politički problem da riješi na miran način, ali je svjestan potrebe da se Crna Gora mora očistiti i osloboditi. Ovom liku je Njegoš dao najviše ličnog. On je tek okusio „prve kaplje iz čaše otrova“. Vladika je pred stvarnošću svijeta pun sumnje, uplašen. Nemoćan da bilo šta preduzme. Sumnja vladike Danila je dramski pokretač radnje. On u tradicionalnu misao unosi momenat upitanosti i sporenja. On se osjeća odgovornim pred istorijom. Zna kakve će biti posljedice borbe.

Vuk Mićunović: on je za borbu jer nema drugog izlaza i bez obzira na žrtvu. On zna da se bez muke „pjesma ne ispoja“. Vuk je najbolji među najboljima, predstavnik naroda, primjer najboljeg što je crnogorski narod dao. Njegoš mu je dao najviše atribute. On govori ono što narod misli, ali njegova riječ je odlučujuća.

Vuk Mandušić: Mandušić liči na Mićunovića. Zaljubljen je u snahu Milonjića. On se žali što je s banom devetostruko kumovao, jer da nije toga, ugrabio bi mu snahu Anđeliju. On priča o svojoj ljubavi u snu.

Iguman Stefan: on je filozof koji je prošao sito i rešeto. Oličenje je iskustva i staračke mudrosti. Ne odvaja se od svoga naroda. Smatra da borba za slobodu sama po sebi čisti ljude, te da nije potrebno da se prethodno kaju i traže oprost za grijehe. Nema većeg grijeha nego ne boriti se protiv ugnjetača. Misao igumana Stefana predstavlja krajnju tačku u duhovnim naporima ličnosti Gorskog vijenaca. On se pojavljuje na kraju spjeva u trenutku kada odluke sazrijevaju. Njegov glas se javlja nakon što su svi poslovi obavljeni, kada je čovjeku još preostalo o svemu da razmišlja.

Kratak sadržaj

Posveta prahu oca Srbije

Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima:

On će biti era strašna ljudskijema koljenima:

U nj se osam blizancah u jedan mah iznjihaše

Napoleon, Karlo, Bliher, knez Velinkton i Suvorov, Karađorđe, bič tirjanah i Švarcenberg i Kutuzov.

Skupština uoči Trojičina dne na Lovćenu: gluho doba noći; svak spava. Vladika Danilo vodi monolog.

Vizantija sada nije drugo do prćija mlade Teodore, zvijezda je crne sudbe nad njom. Paleolog poziva Murata da zakopa Grke sa Srbima. Strašilo je slušati šta se radi.

A ja šta ću, ali sa kime ću?

Malo rukah, malena i snaga;

Jedna slamka među vihorove

Sirak tužni bez niđe nikoga!

Moje pleme snom mrtvijem spava,

Suza moja nema roditelja,

Nada mnom je nebo zatvoreno,

Ne prima mi plača ni molitve.

Svijet mu se u ad pretvorio a svi ljudi pakleni duhovi. Srpstvo je ugašeno, a on je nadživio brojna zla, a s najgorim hoće da se bori. Pola svijeta je zlom zatrovano, a žrtva je i Srbija od Dunava do mora sinjega.

Viđi posla cara opakoga,

Koga đavo o svačemu uči:

„Crnu Goru pokorit ne mogu,

Ma nikako da je sasvim moja:

S njima traba ovako raditi“;

Pa im poče demonski mesija

Lažne vjere pružat poslastice.

Bog vas kleo, pogani izrodi!

Šta će turska vjera među nama?

Kuda ćete sa vjerom prađedovskom?

Pita se kako će kao izdajnici izaći pred Obilića i druge srpske vitezove. Vuk Mićunović se pritajio pored vladike, kao da spava, ali sve čuje. Pita vladiku zašto toliko kune. Kaže mu da on nije samohrana glava, tu je pet stotina momčadije. Dok ih Turci savladaju, mnoge će se bule ocrniti. Nada nema pravo ni u koga do u boga i u svoje ruke. U dobru je lako dobro biti; na muci se poznaju junaci.

Iznijeli su krstove s Lovćena navrh Crkvine, pa po vrhu sjeli; gađaju puškama i broje koliko puta koja odjekne.

Serdar Janko veli da puška svakog od njih odjekne šest puta, a džeferdar Tomanović – Vuka devet puta jednako se čuje. Obrad ih pita da li su vidjeli na nebu čudno znamenje? Kao da su se dvije munje prekrstile. Jedna sinu od Skadra k Ostrogu, druga od Koma k Lovćenu, pa krst od ognja napraviše.

Narod vodi kolo. Kolo pjeva kako se Bog dragi naljutio na Srbe i njihova sagrešenja. Naši carevi su zakon pogazili, jedan drugome vadili oči žive, zbaciše vladu i državu a za pravilo ludost izabraše. Nevjerne im sluge postadoše i carskom se krvlju okupaše. Velikaši razdrobiše carstvo. Sedmoglava izađe aždaja i i razvali carstvo junačko. Pala je rđa na oružje, ostala je zemlja bez glavara, združio se Turčin sa Crnogorcem. Knez Janko im govori da se zamalo nisu poklali sa Turcima iz Nikšića. Vuk Mandušić i Vuk Mićunović počeše s Hamzom kapetanom oko vjere popovati. Tu su se potukli grdno ognjem iz pušaka. Tomaš Martinović govori kako je Mujo Alić, turski kavazbaša, odveo Ružu Kasanovu. Ko bi mogao pomisliti da će Srpkinja uzeti Turčina?

Knez Rogan veli kako je ćud ženska smiješna rabota, ne zna žensko ko je kakve vjere. Stotinu će promijeniti vjera da ispuni što joj srce žudi.

Vladika Danilo vidi da su se svi okupili, pa izađe među njih. Vuk Mićunović moli vladiku da im nešto probesjedi.

A ti si se nešto zamrsio:

Nit’  što zboriš, niti nas otršaš,

U obraz si kao zemlja doša;

Sam se šetaš poljem bez nikoga,

Nit što jedeš, niti zaspat možeš.

Vladika Danilo im govori da onaj ko na brdu malo stoji, više vidi nego onaj pod brdom. On stoji poviše njih, a to je i sreća i nesreća. Zlo se trpi od zla gorega, ko se topi, hvata se za pjenu.

Knez Rade, brat vladičin mu govori:

Što se mrči, kada kovat nećeš

Što zbor kupiš, kad zborit ne smiješ?

Priđe si im s koca utekao:

Da bog da im skapa na čengele!

Žališ nešto, a ne znaš šta žališ;

S Turcima ratiš, a Turke svojakaš…

Svi ćute. Noć je i mjesečina. Sjede oko ognja a kolo poje kako čašu meda još niko nije ispio da je s čašom žuči ne pomiješa. Čaša žuči, ište čašu meda, smiješane najlakše se piju. Vladika Danilo kao za sebe govori kako vuk na ovcu ima svoje pravo. Neka bude borba neprestana i što biti ne može. Nek ad proždre, pokosi satana, na groblju će iznići cvijeće za buduće neko pokoljenje! Pozivaju na skup turske poglavice. Dođoše poglavice turske, njih sedam – osam. Posjedaše s Crnogorcima. Svi ćute i gledaju ispred sebe.

Medović – kadija prvi otpočinje dijalog. Kaže da bi trebalo miriti krv međusobnu. Predlaže da glavari nađu način da se smire dvije porodice. Predlaže da on prvi bratsko mito preda, da se puške krvnice o klin objese. Knez Rogan mu kaže da je mudar jer je učio knjigu u Carigradu, pa je dobar govornik ali je poteža „ova naša škola.“ Vladika Danilo kaže da je čovjek kao slabo živinče – premamila je nevjera na vjeru. Turci se pogledaju ispod očiju.

Med za usta i hladna prianja

A kamoli mlada i vatrena!

On želi da vidi Crnu Goru koja će namiriti gubitke. Tada bi mu duša bila mirna. Turci se već mrko gledaju. Skender – aga se čudi prigovoru vladike Danila.

Manji potok u viši uvire,

Kad uvora svoje ime gubi,

A na brijeg morski obojica.

Knez Rogan kaže da pop grešnika za grijehove pita, da ga đavo nije prevlastio. A još nije gledao đavola da se popu ispovijeda.

Knez Bajko, dodaje:

Kad me žena pita đe sam bio,

Kazaću joj da sam so sijao;

Kuku njojzi ako ne vjerova!

Vuk Mandušić govori o snahi Anđeliji koja se bila pomamila. Neki su mislili da je na sugreb stala i da su je splele mađije. Svuda su je po manastirima vodili. A onda je on uzeo trostruku kandžiju jer kada kumiš vraga – ništa ne pomaže. Vrag uteče negdje bez obzira a ozdravi snaha Anđelija. Vojvoda Batrić kaže Turcima da je udarilo u kamen. Zemlja mala, stiješnjena s mukom jedan u njoj može ostati. Za dvostrukost se ni misliti ne treba! Traži od njih ili da primaju vjeru prađedovsku ili da se brani obraz otačastvu! Ćud lisičja ne treba kurjaku, niti jastrebu naočali! Nego da lome munar i džamiju i počnu šarati vaskršnja jaja. Časne poste da isposte a ostalo – kako im drago. U suprotnom, vjere će im u krvi zaplivati.

Mustaj – kadija smatra da zabadaju trn u zdravu nogu. Po njemu više valja jedan dan klanjanja nego krštenja četiri godine. Miloš Obilić baca u nesvijest ljude ili u pijanstvo neko pretjerano.

Vuk Mićunović traži da se krst i topuz udare. Jaje zdravo neka dobije slomljeno!

Gavrnovi graču i biju se – biće cijene mesa. Skender – aga smatra da su svi braća i bez toga.

Knez Janko govori da je smiješna ta njihova ljubav, grdno im se oči susreću. Ne mogu se bratski pogledati, nego krvnički i nekako divlje. Oči zbore što im veli srce.

Velika je graja i pravdanje među Turcima i Crnogorcima, a mudriji razdvajaju da se ne pokolju.

Vladika Danilo dobija pismo koje čita od riječi do riječi:

Car od carah mene je spremio

Da obilazim zemlju svukoliku.

Da uredbu vidim kako stoji;

Da se vuci ne prejedu mesa,

Da ovčica koja ne zanese

Svoje runo u grm pored puta…

Vuk Mićunović kaže vladici da mu otpiše i čuva obraz kao i on njemu. Vladika Danilo, otpisuje:

Tvrd je orah voćka čudnovata,

Ne slomi ga, al’ zube polomi!

Nije vino pošto priđe bješe,

Nije svijet ono što mišljaste.

Barjaktaru darivat Evropu

Grehota je o tom i misliti!

Kada je završio pismo, čita ga naglas pred Crnogorcima i Turcima. Poslanici vezirski neveseli odlaze. Vuk Mićunović daje fišek kao poklon veziru i poručuje da je to cijena bilo koje crnogorske glave. Ridžal Osman veli da se tako ne razgovara sa vezirima.

Ispred skupštine se biju dva kokota, jedan drugom oči iskopaše. Za njima je trideset kokoši. Mogu živjeti kao dva sultana, ali ne dade im nekakva nereća. Knez Rogan bi želio da nadjača manji. Skender – aga želi da nadjača viši, jer zašto ga je bog višeg dao? Kad je viši neka je i jači.

Mrtvo doba noći, sve spava. Neko zbori kroz san. Digli se knez Janko i knez Rogan da vide ko je. Vuk Mandušić govori u snu.

Ne žele da ga bude, nego ga hoće ispitati da se malo ismiju. On govori o snahi bana Milonjića. Nema više od osamnaest ljeta i već mu je odnijela srce. Da nije sa banom Milonjićem devetostruko kumovao, on bi mu mladu snahu ugrabio pa s njom bježao glavom po svijetu.

Al’ je đavo ali su mađije,

Ali nešto teže od oboje!

Kad je viđu đe se smije mlada,

Svijet mi se oko glave vrti.

Jednom je došao u njihovu kolibu. Vatra gori a ona odnekud dođe, sjede pored vatre pa se tu grije. Misleći da svi spavaju, rasplete kosu. Pade kosa niže pojasa, poče kosu niz prsa češljati, a sa takvim glasom naricati. Tuži mlada djevera Andriju, koji je lani poginuo od Turaka. Tuži mlada, za srce ujeda a oči joj kao dva plamena! I on plače kao malo dijete.

Blago Andrij’ đe je poginuo,

Divne li ga oči oplakaše,

Divna li ga usta ožališe!

Zora je, bude se i dižu. Obrad priča svoj san. Sunce je upeklo, a oni se sabili pod hlad jedne jabuke. Krst zasija ko na gori sunce i sav narod na noge ustade da se časnom krstu pokloni. U tome se i on razbudi od straha. Vuk Mićunović smatra ovaj san dobrim znakom. Knez Bajko je jedini nešto sjetan. On je sanjao bratsku pogibiju. Mandušić je neveseo.

Dolazi Draško vojvoda, pa se sa svima grli i cjeliva, pa sjede među njih. Traže od njega da im ispriča kakav je narod u Mlecima. Jesu li zgodni i bogati? Vojvoda Draško kaže da ih ima dosta lijepih ali još više grdnih, od bruke se gledat ne mogu. Kuće su im lijepe, ali sve smrdi. Nemaju drugoga straha do špijuna. Kad zbore na ulici, onaj treći uho obrne pa sluša. Sud onu dvojicu odmah uhvati, pa na muke s njima u galiju. Od toga su poginuli. Igre su im drugačije. Skupe se u jednu kuću i upale hiljade svijeća. Dok se jadna podigne zavjesa – otvori se treći dio kuće. Tu izmilje nekakvoga puka, svi šareni kao divlje mačke. U sred kose da ga čovjek sretne, sva bi mu se kosa naježila. Knez Rogan ne može vjerovati u istinitost ovih riječi. Draško kaže da ih je gledao a i sam misli da su plod mašte. Mićunović upita da li poju uz gusle lijepo? O guslama tamo nema ni govora.

A da za svu igru bez guslah

Ja ti ne bih paru tursku dao.

Đe se gusle u kuću ne čuju,

Tu je mrtva i kuća i ljudi.

Pitaju ga ima li tamo kakvih principa? Vojvoda Draško kaže kako su ga dočekali s obećanjima i više nego što je iskao. Kad poslije sve ono izlinja, kao da ništa zboreno nije.

Od njihovih jela su mladi obezubili, sve ližući one poslastice.

Sijeku peciva i sjedoše na ručak. Gledaju u pleća. Gledaju jedno pleće i čude se. To je Skender – agino i predviđa mu velike nesreće. Vuk Mićunović im kaže da bajaju kao babe bajalice. Šta će znati mrtve kosturine kako će se kome dogoditi.

Poju svatovi uz polje. Svat Turčin i svat Crnogorac se natpjevavaju. Izlazi Mustaj – kadija i moli momčad da ne poju takve pjesme pokraj skupa crnogorskog, nego svatovske pjesme, koje poče i sam pjevati. Prođoše svatovi.

Stižu pokajnice uz polje i tuži sestra Batrićeva pred njima. Svi glavari plaču i kad čuše Batrićevo ime, izađoše pred njih. Sestra Batrićeva se zagrli sa knezom Bajkom, ugrabi mu nož i ubi se. Bajko pade pored unuke mrtve. Svi ćute i plaču. Batrić je bio veliki junak ali naivan. Vjerovao je ljudima.

Vjeran bješe junak mimo ljude,

Pa ga ono pašče Ćorovića

Izbezumi nekako na bratsku

Te sramotno, crn mu obraz bio!

Pitanje je šta sad za vajdu?  Hoće li biti osvete? Ali i da ga osvete, ne mogu ga više iz groba dignuti. Glavari sjede i razgovaraju.

Stižu još tri – četiri stotine Ozrinića, Cuca i Bjelica. Serdar Vukota ih upita kuda su krenuli u tolikom broju kao da su krenuli na vojsku. Pop Mića daje pismo vladici Danilu. Pop Mićo ne zna čitati. On smatra da nema potrebe za tim znanjem kada crkvu otvara. Napamet je dobro utvrdio liturgiju, krštenje i vjenčanja te druge potrebe. Svi se smiju. Jedan Cuca govori zašto su došli. Evo ima sedam godina kako im dolazi jedna proročica i daje trave koje liječe i pravi zapise da čovjeka puška ne ubije. Donio je među njih đavo. Počela je kazivati vještice, dvadeset ih je do sada kazala. Narod se pomutio i omrznuo. Razdvajaju ljude da se ne iskolju između sebe. Doveli su je sa sobom.

Ulazi proročica i vještica. Pitaju je da li je ona vještica? Ona priznaje da jeste. Kako postaju vještice? Kaže da ima jednu travu koju skuhaju u loncu pa se namažu. Poslije se dogovore kome će zlo učiniti kakvo. Lađa im je kora od jajeta. Vuk Mićunović upita vladiku Danila da li u svojim dubokim knjigama nailazi na vještice? Vladika Danilo kaže da to ne postoji u knjigama. To su bapske priče a ova babetina laže. Svi glavari je pitaju zašto je lagala i pomutila plemena. Baba govori drhtećim glasom kako je vezir čuo za njihov dogovor da udare na domaće Turke, pa je nju poslao da ih pomuti. Naučio je sve šta će da radi i zaprijetio joj. Ukoliko ne posvađa sve Crnogorce, on će joj deset unučadi i tri sina zatvoriti u kuću i zapaliti. Narod je skočio da je kamenuje ali ne dozvoliše glavari. Raziđoše se i samo ostadoše glavari da potvrde svoj dogovor. Dolazi iguman Stefan sa brojanicama u ruci. On ne prestaje nikada sa brojanjem. Govori im kako već ima osamdeset godina otkako je oči izgubio i da se više nalazi u carstvu duhova. Mnogo je prošao svijeta.

Što je čovjek? A mora bit čovjek!

Tvarca jedna te je zemlja vara,

A za njega, vidi, nije zemlja.

Svi pospaše, a iguman sjedi uz oganj i svu noć čita molitve među njima. U zoru se dižu i čude gledajući staroga igumana kako sjedi uz vatru, broji brojanice i nešto u sebi čita.

Ti nijesi slijep igumane,

Kad si tako mudar i pametan.

Budale su s očima slijepe

Koje vide, a zaludu vide;

Trebaju im za proste potrebe

Ka ostaloj životini.

Poslije trideset – četrdeset drugah priča svoje snove; svaki kaza san jednak, da je Obilića vidio kao i vojvoda Batrić. Veseli idu u crkvu da se zakunu svi najedno da se kolju s domaćim Turcima…

Izlaze iz crkve, a odatle svaki svojoj kući. Badnje je veče, vladika Danilo i iguman Stefan sjede kraj ognja. Đaci nalažu badnjake. Iguman Stefan poje uz gusle. Vladika Danila ga vidi kao srećnog čovjeka. Bog ga je dao vesela.

Ljepše stvari nema na svijetu

Nego lice puno veselosti,

Osobeno ka što je kod tebe

Sa srebrnom bradom do pojasa,

A lice ti glatko i veselo;

To je uprav blagoslov višnjega.

Iguman Stefan govori kako je prošao sito i rešeto. Ispitao je ovaj gadni svijet i otrova čašu iskapio. Spoznao je gorak život u kome stenje tijelo pod silom duševnom, a koleba se duša u tijelu.

Čuje se grmljavina pušaka niz polje. Vladika Danilo izjaha napolje. Svi se oko njega u kolo okupljaju. Vojvoda Batrić mu prvo česita Božić i donosi vijest da su se sinoć poklali s Turcima. Iguman Stefan ih poziva na pričešće. Pristupaju pričešću.

Gorski vijenac se završava dijalogom vladike Danila u Vuka Mandušića. On blagosilja Vuka i poklanja mu jedan svoj džeferdar.

Citati

Kad vjetrovi i mutni oblaci

Drijemaju u morskoj tavanici.

Nove nužde rađaju nove sile,

Djeistvija naprežu duhove,

Stjesnenija slamaju gromove,

Udar nađe iskru u kamenu,

Bez njega bi u kam očajala.

U vremenom i burnom žilištu

Čovjeku je sreća napoznata.

Naša zemlja, mati milionih,

Sina jednog ne mož’ vjenčat srećom.

Naše žizni proljeće je kratko,

Znojno ljeto za njime sljeduje,

Smutna jesen i ledena zima;

Dan za danom vjenčaje se tokom,

Svaki našom ponaosob mukom:

Nema dana koji mi želimo,

Nit’ blaženstva za kojim čeznemo.