Tvrdica – Žan Baptist Molijer

Bilješka o piscu

Žan Baptist Molijer je rođen 1622. godine u Parizu. Njegovo pravo prezime je bilo Poklen. Poticao je iz zanatlijske porodice i majka mu je umrla kada je imao deset godina.

Imao je dobro obrazovanje u jezuitskoj školi. Tu je naučio latinski, što mu je omogućilo  da čita antičke pisce. Živi samo za pozorišne daske. Njegova pozorišna trupa se zove Slavno pozorište. Pridružuju se trupi putujućih glumaca. Njegova glumačka putovanja traju trinaest  godina. Dobro je poznavao narodni život i različite dijalekte. U svojim komedijama teži da zabavi gledaoce. Kralj Luj XIV preuzima Molijerovu pozorišnu trupu od svog brata Filipa i daje sredstva za rad. Molijer po prvi put može da prestane razmišljati o neimaštini. Posvećuje se pisanju i glumi. Njegovi suparnici dramski pisci, udružuju se sa reakcionarnom aristokratijom, pa klevetama pokušavaju osporiti njegovu književnu vrijednost. Hvataju se, ne samo njegovih komedija, nego i privatnog života. Izjavljuju kako je njegova supruga Armand Bežar nevijerna a kralju Luju XIV šalju dopis da je Molijer učinio rodoskrvnuće i oženio svoju kći. Kralj je pokazao da ga se ne dotiču takve klevete i kumovao njihovom sinu.

Njegove komedije su mnogobrojne. Napisao je oko trideset pet komedija. Bio je izvanredno književno obrazovan. Nadahnjivao se često idejama drugih komediografa. Govorio je da „uzima svoje blago gdje god ga nađe.“ Prevazilazi svoje uzore, aktuelizuje i stvara novo i originalno djelo.

Oslikavao je različite karaktere i događaje prisutne u Francuskoj. Pri građenju komedija se oslanja na italijanske drame i francuske farse. Privukao je pažnju kada se umjesto tragičnim djelima okreće komičnim.

Molijer umire na sceni dok je glumio starijeg čovjeka, koji umišlja da je bolestan Uobraženi bolesnik u Parizu 1673. godine. On je pao umirući od bolova, a publika je u naletu smijeha mislila da Molijer izvodi svoju izuzetnu glumačku scenu.

On je tvorac klasične komedije i ostvario je veliki uticaj na francusku književnost ali i mnoge druge. Očigledan je njegov uticaj na Jovana Steriju Popovića i njegovu komediju Kir Janja.

Analiza djela

Ovo djelo je napisano 1668. godine. Klasičan je primjer komedije karaktera u kojoj dominira jedna ličnost sa izuzetnom osobinom. U njoj odstupa od jedinstva vremena, mjesta i radnje. Slika ne samo plemiće i velikaše nego i prost narod. Pisana je po uzoru na francuske farse. Pisac kritikuje poroke buržoazije. Podjeća na Plautovu komediju Lonac. Plaut opisuje siromaha Eukliona koji slučajno dolazi do lonca sa zlatom i postaje bogat.

Ovo je komedija u pet činova. Pokretač radnje je tvrdičluk i gramzivost. U prvom činu upoznajemo likove i njihove zamršene međusobne odnose.

Molijer daje duboku kritiku buržoazije. U djelu je razgolićena strast za posjedovanjem novca.

U realizaciji ovog komada je vidna Molijerova volja za izražavanjem istine o jednom vremenu koje je uslovilo izvitoperivanje uma i iskvarenost duše. Porok tvrdičluka uništava sve egizstencijalne vrijednosti i rađa nove poroke i slabosti. On realistički oslikava uticaj sredine na formiranje pojedinca time što je likove iz Harpagonovog okruženja obojio cinizmom i amoralnošću, a to i jeste posljedica odrastanja u sredini zelenaša i licemjera.

Djelo se odvija kroz scene iz svakodnevnog života jedne naizgled obične građanske porodice.

Molijer sporednim likovima daje fikcije koje imaju faktografsku vrijednost. Gazda Simon govori finansijskim žargonom, Žak opisuje tadašnje običaje vezane za kuhinjsku djelatnost. Molijer pridodaje i komičku vrijednost u vidu društvene satire i razigranih verbalnih igara.

Molijer želi da očinska vlast bude tolerantnija. Osuđuje svaku vrstu prisile. Posmatra strast i porok u određenom okruženju. Ipak, on nije suvi moralizator.

Uzima za temu odnos istine i laži. Djelom dokazuje da su laž i licemjerstvo beskorisni. Posebnu naklonost gaji prema jednom tipu sluge – čovjeku iz naroda. Taj sluga je siromašan i neobrazovan. Njegovo oružje počiva u domišljatosti. Sporedni motivi su teme porodičnih stradanja, ljubavne teme, odanost, prinudna vjenčanja. Gete je za Tvrdicu rekao da djelo ima izvanrednu veličinu i da je tragično u visokom stepenu. Molijer daje prostranu društvenu sliku mraka (vrijeđanja, naređenja, prijetnje, batinjanja, verbalni sukobi).

Tip tvrdice je rasprostranjen u književnosti (Plaut, Šekspir, Sterija). Kod Molijera su često simpatičnim prikazani i oni likovi koji ne nose moralne odlike. Članovi porodice usvojili su kao načelo nošenje maski. Dvotruki identiteti potiču iz komedije del arte. On često polazi od tipiziranih likova ali ih oslobađa stereotipnosti.

Razvijanje radnje teče ujednačeno. Dužina činova je ravnomjerna. Usporava se u ekspozicionim i finalnim scenama zbog potrebnih objašnjenja.

Jedinstvo mjesta je dosljedno. Jedinstvo vremena strogo poštovano. Fiktivno vrijeme traje oko sedam ili osam sati. Radnja se odvija u nekoliko tokova koji se spajaju.

Uočavamo načelo nužnosti. Molijer se, ipak, ogriješio o pravilo vjerodostojnosti.

Tvrdica posjeduje tri stila: sentimentalni, dramatični i komični. Romantične scene prekidaju smjenjivanje dramatičnih i komičnih prizora. Scenska dinamika se izražava eksplozivnim tiradama. Stilska figura stihomitija omogućava živost i komičnost.

Ovaj komad za svoj osnov uzima faktografiju društvenog uspona građanske klase. Reflektorima se osvjetljava tema korupcije naravi. Ovo djelo se svrastava u visoke komedije, a osporava mu se često što je napisan u proznoj formi. Smatrali su prozni oblik nedotjeranim oblikom i publika je ljutito reagovala, smatrajući da autor vrijeđa svoju publiku zato što nije okončao rad na tekstu. Molijer je ostao poznat po brzini svoga rada koji je uključivao pisanje i režiranje. Proza je bila plodno tle za Molijerov književni dar. Služi se dokumentarnom realističnošću određenog govornog stila. Smatrao je da pozorišne komade ne treba čitati. Njegovi raspleti su dugo shvatani kao konvencionalni. Pisac je morao eksplicitnije izraziti svoje stavove. Njegov rasplet počiva na fantastičnim činiocima sličnim pojavi deus ex machina iz antičke tragedije u kojoj se nerazmrsive situacije razrješavaju i donose spas. U Tvrdici sve prepreke sreći mladih likova su čudesno otklonjene. Karakteri ostaju nepromjenjeni, a tvrdičluk i nasilje, egoizam i laž ostaju netaknuti.

Tvrdica je najčeće prevođen komad.

Niste postigli ništa u komediji ukoliko se vaši portreti ne mogu videti kao živi modeli. Zasmejati poštene ljude je stran posao.

Vrsta djela: satirična komedija; komedija karaktera i komedija intrige;

Osnovni motiv: tvrdičluk; razaranje porodičnih veza i individualnog morala pod dejstvom patološke opsjednutosti glave porodice novcem. Očinska vlast – neprikosnoveno pravo nad sudbinom svoje djece (odstranjivanje iz društva ili nasilno uvođenje u manastir).

Ideja: gdje novac zveči – pravda ječi.

Vrijeme radnje: sedamnaesti vijek;

Mjesto radnje: Pariz;

Lica

Harpagon, otac Kleantov i Elizin – zaljubljen u Marijanu, Kleant – Harpagonov sin, voli Marijanu, Eliza – Harpagonova kći – voli Valera, Valer – Anselmov sin – voli Elizu, Marijana – voli Kelanta a u nju je zaljubljen Hrapagon, Frozina – spletkaroš, Simon – posrednik, Žak – Harpagonov sluga, La Fleš – Kleantov sluga, Kloda – Harpagonova služavka, Brendavoan – Harpagonov sluga, komesar i njegov pisar.

Radnju nosi veliki broj likova, ukupno četrnaest.

Glavni junak: Harpagon; on je kapitalista koji se obogatio trgovinom i zelenaški poslovima. Tipičan je predstavnik svoga vremena. On čitavog života sebično i nekontrolisano stiče. Život mu je do kraja tome podređen i svi oko njega to trpe. Okružen je velikim brojem likova, pa je osvijetljen iz brojnih uglova.

Tipičan je primjer ljudske obuzetosti novcem, gdje on više nije vlasnik novca, nego novac preuzima vlast nad njim. Sebičan je i otuđen od svega i svih. Njegov nagon za posjedovanjem ubija u njemu sve što je čovječansko a djeca mu se pretvaraju u raspinike i lopove. Tvrdičlukom tjera djecu u krajnost, a sam je daleko od asketizma. Želi da oženi mladu i lijepu djevojku i suprotstavlja se svome sinu.

On je značajan socijalni tip tog istorijskog trenutka. Predstavnik je građanske klase u njenom usponu. Kroz ovaj lik je izražena kritika građanskog nepoznavanja suštine bića. Njegovo ime potiče od riječi „harpago“. U pitanju je latinizam izveden iz grčkog i predstavlja lupeža ili lopova. Molijer se poziva na latinsku izreku non est omen (ime je karakter).

On posjeduje protivrječne osobine. Njegov odnos prema novcu je lucidan i on je prava računska mašina. Samoljubiv je i egoista. Višedimenzionalan i životan lik. Želi da posjeduje i predmete i ljude. Zlo izbija iz njegovog lika i razvija turobnu atmosferu mržnje. Tvrdičluk u njemu guši čovječnost. On je koleričnog temperamenta i potpuno izvitoperenog etičkog stava. Ili je zabrinut ili uzbuđen ili ljut.

Osjeća patološku mržnju prema ljudskom rodu. Nada se da će sahraniti svoju djecu. Ali pored svega, on je lik koji može da izazove sažaljenje jer je bolesni i oronuli starac. Ambivalentnost se vidi jasnije kada on postane žrtva prevare. Može se govoriti i on mentalnoj neuravnoteženosti kroz monomaniju.

On je komičan lik, a građen je farsičnim postupcima. Lišen je moći rasuđivanja pod uticajem strasti. Na kraju mu se sve vraća istom mjerom i lukavstvo, manipulacija, prevare. Radnja je skoncentrisana na jedan pozorišni lik. Jedinstvo interesovanja zamjenjuje jedinstvo radnje i upućuje na studiju karaktera.

Valer: intelektualno superioran, otmjen i ponosan. Jake je volje, hladnokrvan i dobar glumac.

Žak: sluga, odan, kukavica, spreman na hladnokvrvne optužbe nevinih. Kroz njegov lik Molijer nam iznosi činjenicu o životu  koji je ispunjen lažima i apsurdan.

Kratak sadržaj

Prvi čin

Valer i Eliza na sceni. On ju pita kako to da je tužna i uzdiše a on je pun radosti. Zatim ju pita  da li žali zbog svojih obećanja koja mu je dala. Eliza kaže da se ne kaje, ali se plaši očeva gnijeva, rodbinskih prijekora, društvenih ogovaranja ali najviše ravnodušnosti kojom muškarci odgovaraju na žarke izlive čedne ljubavi. Valer smatra da je nepravedna i da ga ne treba porediti sa drugima. Obećava joj da se neće ogriješiti o svoju dužnost prema njoj, te da će njegova ljubav trajati koliko i njegov život. Eliza je nepovjerljiva. Smatra da su ljudi slični po onome što kažu, ali njihovi postupci pokazuju da su različiti. Valer je moli da ne sudi o njemu unaprijed i da ga ne optužuje na osnovu neosnovanog straha. Da ga ne muči paklenim sumnjičenjem. Eliza je nespokojna ali njenu ljubav opravdavaju njegove vrline. Stalno misli na opasnost kada su se prvi put vidjeli, na njegovu plemenitost kada je svoj život stavio na kocku, na ljubav zbog koje je zaboravio domovinu i roditelje i ostao tu zbog nje; zbog njegovog društvenog položaja i što se prerušio u nadzornika kuće njenog oca, samo da bi ju viđao. Eliza mu govori da pokuša da se dopadne njenom ocu. Valer se pretvara da mu je srodna duša da bi dobio službu kod njega i da glumi pred njim da bi mu se dopao. U tome sjajno uspjeva i uviđa da najlakše može zadobiti ljude ako se kiti čovjek onim što se njima dopada, te ako hvali njihove mane. Eliza ga savjetuje da pokuša pridobiti i njenog brata da bude uz njih ako ih služavka oda.

Na scenu stupa Kleant, njen brat. Jedva je čekao da joj oda jednu tajnu i da ostanu sami. On voli, ali svjestan je da zavisi od oca i da ga kao sin mora slušati. Bog je roditelje odredio gospodarima života nad djecom. Eliza ga pita da li je s onom koju voli? On odgovara da nije ali da ne pokušava da ga odvrati od toga.

Ona ga pita koga to voli…

Jednu mladu osobu koja se nedavno doselila u naš kraj i koja je, čini mi se, stvorena za to da je zavoli svako ko je vidi. Priroda, sestro, nije stvorila ništa ljupkije i ja sam pao u zanos čim sam je ugledao. Zove se Marijana i živi pod nadzorom svoje stare majke, koja je govotvo uvijek bolesna, a koju njena kći voli ljubavlju koja se ne da ni zamisliti. Ona je u službi, žali i teši tako nežno da ti dušu gane. Sve radi s najvećom ljupkošću. Iz svakog njenog dela blistaju silne draži, nežnost puna milina, umiljata dobrota, divna učtivost…

Eliza mu odgovara da joj je dosta to što ju on voli pa da zna kakva je. Kleant je tajno doznao da nisu imućne i da skromno žive. Raduje se tome da joj on može poboljšati stanje i olakšati sitne potrebe. Smatra da žive u svirepim uslovima štednje na koju su prisiljeni. On je odlučio da pokuša iskušati oca, pa ukoliko se on bude protivio, sa djevojkom će otići u bijeli svijet. On posvuda traži novac na zajam. Eliza kaže da im otac svakog dana daje sve više povoda da žale smrt majčinu.

U trećoj pojavi na sceni su Harpagon i La Fleš. Harpagon psuje i isjeruje La Fleša. Harpagon u njemu vidi uhodu koja stalno motri šta on radi i zaviruje svuda ima li se šta ukrasti. La Fleš se pita zašto ga tjera.

Harpagonu su kase sumnjive i nema povjerenja jer su pravi mamac za lopove. U vrtu je zakopao deset hiljada talira koje su mu vratili. On razgovara sam sa sobom i plaši se da njegova djeca nisu čula o čemu to promišlja. Žali im se na teška vremena a Kleant smatra da nema razloga da se žali zato što se zna da posjeduje mnogo novca. Harpagon se plaši da će ga jednog dana ubiti u sopstvenoj kući misleći da posjeduje velike svote novca.

Ima li ičega sramnijeg od tog raskošnog odela u kome se šetaš po gradu? Juče sam izgrdio tvoju sestru, ali ti si još gori. Ovo vapije za kaznom neba. Od novca koji si bacio na sebe, od glave do pete, mogao bi imati divan prihod. Rekao sam ti toliko puta, sine moj, da mi se nimalo ne dopada tvoje ponašanje. Izigravaš mi tu gizdavog markiza; a da se tako odevaš, moraš me krasti.

Kleant želi da razgovara s ocem o ženidbi, ali i Harpagon sa njima. Harpagon im otkriva da mu se dopala Marijana. Postavlja djeci pitanje da li ta djevojka zaslužuje njihovu pažnju i da li bi bila dobra prilika. Harpagona u cijeloj stvari jedino brine što ima manje miraza nego što bi on želio. Otkriva im da nju planira oženiti. Kleant je zatečen ovom informacijom. Sinu je izabrao jednu udovicu, a kćer će dati gospodinu Anselmu kojeg smatra zrelim, pametnim i mudrim čovjekom. Nema više od pedeset godina i kažu da je veoma bogat. Eliza mu odgovara da se ne želi udati za tog čovjeka i da će se radije ubiti.

Na scenu stupa Valer koga pitaju ko je u pravu oko pitanja njene udaje. Valer mu govori da je možda prenaglio sa odlukom i da treba pričekati dok ne vidi hoće li ona moći da zavoli budućeg muža. Harpagonu je jednino važno to preimućstvo da može kćer bez miraza dati bogatom čovjeku. Valer govori Elizi da ima takvih karaktera koji ne vole da im se protivi. Izbjegavaju pravi put razuma. Savjetuje ju da pristaje na sve što otac želi, jer će tako lakše doći do cilja…A vjenčanje će gledati da se pokvari. Valer sve vrijeme povlađuje Harpagonu koji ga smatra divnim mladićem.

Drugi čin

La Fleš govori Kleantu da mu je otac najodvratniji čovjek na svijetu i da ga umalo nije izmlatio. Kleant mu otkriva kako mu je rođeni otac suparnik. La Fleš se čudi i pita zar je moguće da je ljubav za ljude poput tog tvrdice. Kleant planira zaduženja. On pristaje na svaku vrstu zaduženja, samo da se dokopa novca. La Fleš mu govori da tvrdičluk njegovog oca može najediti i najstaloženije čovjeka na svijetu. Ali da ga takvo ponašanje upravo i dovodi u iskušenje da ga pokrade i kako bi vjerovao da, kradući ga, čini djelo koje zaslužuje svaku hvalu.

Frozina laska Harpagonu. Govori mu kako je mladolik, u najboljim godinama i najvećoj snazi. Ona smatra kako za ženidbu ima naročitog dara. Nema na svijetu čovjeka i žene koje za kratko vrijeme ne bi sparila. Frozina govori kako je njegova izabranica odgojena i vaspitana tako da malo jede. Neće joj biti potrebna bogata trpeza, ni ostale đakonije koje bi tražila svaka druga žena. Ona živi veoma skromno, ne voli gospodske haljine, ni nakit. Strahovito mrzi kockanje što je rijetkost u žena. Harpagon joj ukazuje na njenu mladost. Plaši se da joj se neće dopasti čovjek njegovih godina i da bi to dovelo do nesloge u domu. Frozina mu govori da djevojka strahovito mrzi mladiće i voli samo starce. Sva je blažena kada vidi lijepog starca s divnom bradom. Želi da joj muž ima bar šezdeset godina.

Ona ima u sebi nekoliko slika i bakroreza. I šta mislite ko je na njima? Adonis, Sefal, Paris, Apolon? Ne, nego divni portreti Saturna, kralja Prijama, mudrog Nestora i čiča Anhiza na plećima svoga sina.

Harpagon je oduševljen time što je čuo i smatra da je i sam žena – ne bi volio mladiće. Frozina mu uporno laska. Čak smatra i da mu kašalj ljupko stoji. Moli ga za pomoć oko njene parnice. Harpagon se izvlači iz situacije jer ne želi da joj pomogne.

FROZINA: Grom te spalio, idi do đavola, pseto džimrijsko! Odole cicija svim mojim napadima, ali, pored svega toga, ne traba da prekinem s njim. U svakom slučaju, sigurna sam da će me ona druga strana dobro nagraditi.

Treći čin

Harpagon izdaje naređenja osoblju i proračunava im eventualne kazne. Planira da dovede nevjestu. On smatra da dobar majstor može večeru zgotoviti i sa malo novca.

Valer udovoljava njegovom promišljanju i govori kako Harpagon ne želi da pomori goste silnim ždranjem. Potrebno je čitati knjige i pitati ljekare jer čovjeku najviše škodi pretjerana ishrana. Prepuna trpeza je razbojnička pećina. Ako je domaćin prijatelj svojim gostima, treba umjerenost da vlada njegovim stolom jer kao što kaže izreka: čovjek jede da živi, a ne živi da jede.

Harpagon je oduševljen njegovim riječima. Želi da mu Valer napiše te riječi. Harpagon naređuje da se spreme jela koja se malo jedu a odmah zasite.

Žak mu govori kako mu konji više nisu u stanju da se maknu. Životinjama je uveo tako strog post da su se pretvorili u sablast. Harpagon se čudi kako to da su konji bolesni a ne rade ništa. Žak postavlja pitanje: zar ne treba da jedu? On se ne usuđuje da ih tjera. Pekla bi ga savjest da ih udari bičem. Žak ne podnosi ulizice. Govori gospodaru da mu se ljudi rugaju i dobacuju zajedljive šale. Priča se da je tužio sudu mačku jednog susjeda što mu je pojela komad ovčjeg buta. Nazivaju ga: tvrdicom, kaišarem, stipsom. Harpagon se uvrijedio i tuče ga. Žak mu odgovara kako je znao da će se naljutiti ako mu bude rekao istinu.

Stižu Marijana i Frozina. Marijana je bila nespokojna. Osjećala je strah osobe koja odlazi na gubilište. Frozina joj govori da su svi kicoši ljupki i majstorski se udvaraju i laskaju, ali su obično ubogi kao crkveni miševi i zato je bolje da izabere starog, bogatog muža. Neće mnogo uživati sa takvim mužem i biće joj odvaratan ali to neće vječno trajati. A kada umre, onda će moći uzeti milijeg muža, koji će sve nadoknaditi.

Marijani je strašna ideja o tome da želi ili čeka nečiju smrt da bi se usrećila. Frozina joj govori kako bi od ovog starca bilo zaista nepristojno da ne umre za tri mjeseca. Marijani on grozno izgleda. Sreće Kleanta koji joj priznaje kako se iznenadio očevim naumom. On, ipak, ne želi da joj daje titulu maćehe. Marijana mu govori da ni ona ne želi da joj on bude pastorak. Daje mu riječ da neće nikad pristati na taj brak. Kleant joj priznaje da želi zamijeniti oca, jer nikada nije vidio ljepšu na svijetu od nje. Kada bi se nazvao njenim mužem, to bi mu bio najveći ponos. Harpagon uviđa da se sin udvara njegovoj izabranici.

La Merliš mu javlja da su konji nepotkovani.

Četvrti čin

Eliza govori Marijani da joj je brat povjerio svoju ljubav. Marijana je svjesna svog zavisnog položaja i da može samo želje imati.

Kad bih mogla preći preko svih obzira o kojima žena mora da vodi računa, zadržalo bi me poštovanje prema majci. Ona me odgajila s najvećom nežnošću, i ne bih se mogla rešiti da joj zadam bol.

Kleant moli Frozinu da im pomogne. Ona obećava pomoć sa svoje strane. Bog joj nije dao kameno srce i voli da čini male usluge onima koji se pošteno vole. Eliza govori Marijani da  njena majka nije sasvim nerazumna ali pokušaće je pridobiti da dar sa oca prenese na sina. Ona planira da anganžuje neku ženu u godinama, koja je dovitljiva poput glumice, da odigra ulogu neke markize i nasamari tvrdicu kako je ona bogata i ludo zaljubljena u njega, te da toliko želi postati njegova žena i da bi bračnim ugovorom prepisala mu sve svoje imanje. On mora pristati na tu ponudu. Iako mnogo voli Marijanu, više voli novac. Kleant se oduševio idejom. Kleant moli Marijanu da pokušaju pridobiti sada i njenu majku.

Iskoristite, bez ustezanja, ljupku rečitost i neodoljive draži koje je bog dao vašim očima i vašim ustima. Ne zaboravite, molim vas, one dirljive reči, one slatke molbe, i ona nežna umiljavanja kojima se, uveren sam, ništa ne može odbiti.

Harpagon uviđa kako njegov sin ljubi buduću maćehu u ruku, a ni ona se ne brani mnogo. Sve mu je to sumnjivo.

Pita Kleanta kako mu se dopada kao osoba buduća maćeha. Kleant govori da mu se dopada manje nego što se nadao. Ponaša se kao prava kaćiperka, stas joj je pomalo nezgrapan, osrednja ljepota.

Harpagon govori Kleantu da odustaje od Marijane i da je želi njemu prepustiti. Sin mu priznaje da je zaljubljen u nju. Harpagon je samo htio da iskuša sina i dozna tajnu. Smatra da je sin dužan poštovati njegove želje.

Harpagon se odriče sina i proklinje ga.

Harpagona je neko pokrao.

Tražiću da se poveša ceo svet, a ako ne nađem svoj novac, onda ću se obesiti i sam.

Peti čin

Dolazi komesar da izvrši uviđaj zbog krađe. Harpagon prijeti da, ukoliko mu se novac ne pronađe,  žaliće se protiv suda. U kutiji je bilo oko deset hiljada talira. U pitanju je krupna krađa.

Valer priznaje Harpagonu da voli njegovu kći. On mu govori da je iz dobre kuće i da su već potpisali obećanje da će se uzeti.

Harpagon grdi kćer jer je pristala na vjeridbu bez njegovog pristanka. Eliza moli oca da ne ide do krajnjih granica svoje vlasti. Govori ocu kako ju je Valer spasio iz velike opasnosti kada se umalo utopila. Njemu treba zahvaliti što je živa. Harpagon ne želi da čuje za ovaj brak. Smatra da je svijet pun plemića i varalica. Ljudi se kite prvim slavnim imenom koje im padne na um.

Valer govori da sav Napulj može posvjedočiti da je on gospodskog roda. Otac mu je don Toma. Anselm kaže da je to drskost, te da se ovaj prije šesnaest godina udavio u moru sa svojom djecom i ženom kad je htio da se skloni poslije nereda u Napulju, zbog kojih je prognano više vlasteoskih porodica.

Valer kaže da je imao sedam godina kada je spašen zajedno sa jednim slugom. Kapetan broda se sažalio na njegovu sudbinu i zavolio ga.  Odgajao ga kao svoga sina. Oružje mu je bilo zanimanje. Nedavno je doznao da mu otac nije poginuo. A kada je došao da ga traži, sudbina je htjela da ugleda Elizu. Ona ga je odmah zarobila svojom ljepotom. Zbog svoje ljubavi i strogosti njenog oca, odlučio je da im se uvuče u kuću a da drugoga pošalje da traži njegove roditelje.

Marijana kaže kako joj je majka mnogo govorila o nesrećama njihove porodice. Nisu nastradali u žalosnom brodolomu, jer su gusari našli nju i majku ali su im uzeli slobodu. Nakon deset godina robovanja, vratile su se u Napulj. Imanje im je bilo raspordano, a o ocu nisu mogle ništa doznati. Otišle su u Đenovu gdje je majka prikupila ostatke razgrabljenog naslijedstva. Bježeći od svirepe nepravde svojih rođaka, došle su ovdje.

Anselm im govori da ga zagrle, van sebe od radosti. On je njihov otac! Marijana kaže kako ga je majka mnogo oplakivala. On je, zapravo, don Toma, koga je bog spasao iz morskih talasa sa svim novcem što je nosio sa sobom. Više od šesnaest godina je vjerovao da su svi članovi porodice mrtvi. Prodao je imanje i nastanio se ovdje pod imenom Anselm sumnjajući u svoju bezbjednost. Harpagon je iznenađen ovim obrtom situacije. Želi da tuži Anselma za deset hiljada što mu je Valer ukrao. Tako mu je bar Žak rekao. Valer govori kako on nije sposoban za takvu niskost.

Kleant doznaje gdje se nalazi kutija sa novcem i da će je vrattiti nazad, ukoliko, dozvoli da se on oženi Marijanom. Anselm ih blagosilja i ne želi da se protivi njihovim željama. Harpagon želi prvo da vidi kutiju pa će se sve riještiti. Govori Anselmu da nema miraza za svoju djecu, ali ovome to nije važno. Anselm pristaje da snosi sve troškove svadbe. Srećan je što konačno mogu uživati u radosti koju im nosi ovaj dan. Komesar pita ko će njemu platiti saslušanja? Harpagon veli da im nisu potrebna njegova saslušanja i da može objesiti ako želi Žaka zato što je lagao. Anselm obećava da će on platiti komesara i da trebaju pohitati da obraduju Marijaninu majku. Harpagon je srećan zato što će konačno vidjeti svoju kutiju.

Pojmovnik

Komedija karaktera – komična situacija nastaje zbog karaktera koji izazivaju smijeh zbog neke svoje mane ili pretjeranosti.

Komedija intrige – komični efekti nastaju na temelju zapleta koji proizilazi iz nepažnje, nerazumijevanja ili nesporazuma.

Klasicizam – Molijer je predstavnik klasicizma. Klasicizam se javlja u Francuskoj i odatle se proširio na znatan broj evropskih zemalja. Pravac je dobio ime po svojoj polaznoj osnovi, a to su shvatanja da književnost stare Grčke i Rima mora da bude uzor stvaralaštvu. Klasicisti su na antičkim uzorima izgradili lik „junaka“ svojih djela.