Evgenije Onjegin – Aleksandar S. Puškin

Bilješka o piscu

Aleksandar Sergejevič Puškin rođen je u Moskvi 1799. a potiče iz vrlo stare i osiromašene plemićke porodice. U ranoj mladosti je čitao svjetske klasike i učio francuski jezik. U kući njegovih roditelja često su gostovali poznati ruski pisci.

Godine 1811. postaje pitomac liceja u Carskom Selu. Pjesma Nataliji smatra se njegovim najranijim sačuvanim djelom. Objavljuje pjesmu Prijatelju stihotvorcu 1814. godine i to je njegovo prvo objavljeno književno djelo. Več 1815. objavljuje pjesme Uspomene u Carskom Selu i Liciniju. U Petrogradu iste godine dobija službu u Ministarstvu inostranih poslova. Piše odu Sloboda. Godine 1819. postaje član književnog kružoka „Zelena lampa“, koji je zapravo bio filijala antifeudalnog društva „Savez sreće“. Piše slobodoljubivu antifeudalnu lirsku pjesmu Selo. Okonačao je 1820. godine pisanje poeme Ruslan i Ljudmila. Politička sadržina pjesama donosi mu put progonstva na jug Rusije. Prilikom pokretanja pjesnika na jug, na saslušanje ga poziva general Miloradovič, kome su preci porijeklom iz Hercegovine. Tokom progonstva sreće brojne izbjeglice iz Srbije i sa Karađorđevim sinom Aleksom Petrovićem, te sa pojedinim srpskim kulturnim i naučnim radnicima. Piše pjesmu Karađorđevoj kćeri. Upoznaje se sa Bajronovim djelom. Njegova lirska pjesma Ugasila se zvezda dnevna, dovođena je u vezu sa Putovanjem Čajlda Harolda.

Godine 1821. upoznaje radikalnog vođu dekabrističkog društva – Pavla Pestelja koji je bio za rušenje monarhije u Rusiji i da se pobiju svi članovi carske porodice. Piše niz slobodoljubivih pjesama i utemeljuje žanr romantičarske poeme u ruskoj književnosti. Razočaran neuspjesima revolucionarnih i nacionalnooslobodilačkih pokreta u Evropi, zapada u krizu koja dolazi do izraza u nizu njegovih lirskih pjesama (Demon, Slobode sejač usamljeni). Otpušten je iz službe 1824. nakon sukoba sa general – gubernatorom Vornoncovom. Stalno je pod prismotrom policije. Zabranjen mu je izlazak iz spasiluka a u prismotru mu je uključen i otac što dovodi do pogršanja njihovih odnosa. Završava poslednju iz ciklusa „južnih poema“ Cigani – jednu od svojih najznačajnijih poema. Mnoge večeri je proveo slušajući narodne priče, bajke i pjesme od svoje nekadašnje dadilje Arine Radionovne, koja mu je poslužila i kao prototip za Filipjevnu u Evgeniju Onjeginu.

Slijedi niz romantičrskih lirskih pjesama: Moru, Akvilon. Tu je i programska pjesma Razgovor izdavača s pjesnikom.

Njegova tragedija Boris Godunov se smatra prvom realističkom istorijskom dramom u ruskoj književnosti. Objavljuje prvu glavu Evgenija Onjegina 1825. Car Nikolaj I nije dobio potvrde o Puškinovom učešću u radu tajnih društava i predlaže mu da bude cenzor svim svojim djelima koja napiše i objavi. Tako mu je pokazao svoju posebnu naklonost. Na carevu incijativu piše programski neknjiževni tekst O narodnom vaspitanju, koji car ocjenjuje kao neprihvatljiv. Objavljena mu je 1826. godine prva posebna knjiga pjesama. Protiv njega ponovo se pokreće politički postupak. Piše pjesme posvećene dekabristima Arion i Poslanica u Sibir. Krajem 1828. godine odlazi u Moskvu, gdje upoznaje Nataliju Gončarov, buduću suprugu. Zaprosio ju je 1829. godine. Putuje u Kavkaz, a nema odobrenje od vlasti za ovaj put. Krajem 1829. godine piše tekst romana Evgenije Onjegin, poznat pod naslovom Odlomci iz Onjeginovog putovanja.

U Književnim novinama piše književno – kritičke članke. Poznat je izuzetno plodan stvaralački Puškinov period  u vrijeme epidemije kolere, koji je morao provesti cijelu jesen u karantinu na imanju Boldinu. Ovaj period je poznat istoriji književnosti kao Puškinova „boldinska jesen“.

Uništio je rukopis desete glave Evgenija Onjegina i privodi rad kraju. Piše male tragedije. Ana Ahmatova će kasnije pisati kako nikad ni u jednom djelu svjetske poezije nisu moralna pitanja postavljana tako oštro kao u Puškinovim Malim tragedijama.

Prvim cjelovitim proznim realističkim djelom u ruskoj književnosti se smatra zbirka njegovih proznih pripovjedaka Belkinove priče.

U 1831. godini oženio je Nataliju Gončarov. Vraća se u državnu službu i dobija pravo da za pripremu naučne istoriske monografije o Petru Velikom koristi državni arhiv. U periodici 1832. godine objavljuje poslednju, osmu glavu Evgenije Onjegina. Piše roman u kome obrađuje motiv seljačke pobune. Njegov lirski ciklus Pesme zapadnih Slovena svjedočanstvo je pjsenikovog interesovanja za naše prostore i narodnu poeziju. Dostojevski ih proglašava remek – djelom.

Piše poemu Bronzani konjanik koja se u istoriji književnosti smatra njegovom glavnom realističkom poemom. Nije prihvatio careve sugestije za izmjene u tekstu, pa poema nije ni objavljena za vrijeme pjesnikovog života. Krajem 1835. godine dobija odobrenje za pokretanje časopisa Savremenik. Završava 1836. godine istorijski roman Kapetanova kći. Od te zime postaje žrtva oko organizovanog širenja spletki o ponašanju Natalije Gončarov. Da bi sprao ljagu svoje i ženine časti, poziva na dvoboj francuskog emigranta Dantesa. Smrtno je ranjen 29. januara, te umire u teškim mukama.

Njegovo djelo oslikava rusko društvo i slovensku dušu. Izuzetno je značajno za istoriju svjetske književnosti i rezultat je napora koji su vršeni u ruskom književnom XVIII vijeku. Puškinovim imenom završava početno, često epigonsko u odnosu prema stranim uzorima a počinje život velika ruska književnost devetnaestog vijeka – fenomen koji će zapanjiti Evropu.

Stvarajući svoje pjesničko djelo između: klasicizma, romantizma i realizma, on je stvorio ruski književni jezik. Zbog ove raznovrsnosti, Puškinovo ime će se često zloupotrebljavati u polemikama. Još jedan njegov izvor jeste bajronistička varijanta evropskog romantizma. Puškin je pjesnik romantičnog porijekla koji drsko ističe svoje pjesničko ja. Ovakav stav često je osuđivan, ali je pomogao Puškinu da razvije svoju poeziju.

U jednom svome pismu iz 1827. on je pisao:

Postoje dvije vrste besmislica: jedna potiče od nedostatka osjećaja i misli što ih se zamjenjuje riječima; druga od punoće misli i osjećaja i nedostatka riječi da se one izraze.

Puškin je stvorio sintezu između tradicije i novih elemenata. Ukinuo je suprotnost između crkvenjačkog slaveno-ruskog jezika, salonskog govora i seljačkog, prostonarodnog. Na temeljima njegovog jezika izrasla je ruska književnost.

Njegov savremenik Nikolaj Gogolj je napisao kako je Puškin izuzetna pojava ruskog duha. Da je to Rus na stepenu razvoja do kojeg će ruski čovjek doći, možda, kroz dvjesto godina. U njemu su ruska priroda, ruska duša, ruski jezik, ruski karakter izraženi jasno, u prečišćenoj ljepoti.

Njegoš mu je posvetio svoje djelo 1846. godine – Ogledalo srpsko, napisavši pjesmu Sjeni Aleksandra Puškina.

Analiza djela – Evgenije Onjegin

Evgenije Onjegin je prvi put objavljen kao cjelina 1833. godine. Teško je reći koje je Puškinovo djelo najbolje, ali roman u stihu Evgenije Onjegin je jedan od prvih realističkih romana u evropskoj i svjetskoj književnosti. Puškin je roman definisao kao istorijsku epohu, razvijenu u izmišljenoj priči.

Stih u romanu je preuzeo iz tradicije romantičarske poeme. Epska sadržina obojena je lirskim pristupom. Odlučujući se za ovu formu, Puškin se zapravo nije htio odreći upečatljivog slikanja čovjekovog unutrašnjeg svijeta, duše. Romanom je uspio da proširi princip izražavanja, te spoji sa likovima i događajima. Puškin u jednom pismu piše kako roman zahtijeva „brbljanje“, odnosno slobodno govorenje. U početku je svoj roman nazvao poemom. U brojnim iskazima o ovome djelu, on kompoziciju definiše kao slobodnu a koja skače s teme na temu.

Intonacija se stalno smjenjuje. Kreće se u rasponu od patetične prema strogo refleksivnoj. Tu je negdje i podsmješljivo ironična.

Unutrašnja podjela romana se sastoji od dugih strofa ( po četrnaest stihova, ustaljena šema rimovanja). Naglašena je složenost teksta. Nauka o književnosti to tumači Puškinovom tendencijom da roman ostavlja utisak životne stvarnosti.

Roman ima veliki broj junaka koji predstavljaju istorijsku epohu. Građeni su na složen, novatorski način. Protivjrječan je odnos Onjegina prema Lenskom.

Puškin često koristi metod udvajanja tačke gledanja. Razlikuju se Puškinovi stavovi od stavova njegovih junaka. Pisac se osvrće na Onjeginov život, vaspitanje, obrazovanje, sadržaj prethodnog života. Puškin kroz junake iznosi stav da je čovjek proizvod društvene sredine u kojoj se formira i živi. Mučen je društvenom prazninom.

Opis seoske spahijske i narodne sredine sredine prikazan je slikovito. Način života kojim Tatjana živi prikazan je satirično, a vidici spahija su ograničeni.

Tatjanina majka je udata za čovjeka mimo njene volje. Ona je pomodarka koja imitira moskovsku rođaku. Sada je spahinica, koja zajedno sa mužem upravlja spahilukom. Oduševeljna je sentimentalnim piscima (iako ih ne čita). Služavke tuče, a sluge kažnjava. Otac, Dmitar Larin se iz ljubavi ne miješa u ženine postupke. Živi mirno i bezbrižno. Praznuje s porodicom sve moguće praznike, voli da sluša narodne pjesme, umro je „sat pred ručak“.

Sestra Olga je ljepuškasta, jedra, površna djevojka – pravi izdanak spahijske provincijske sredine.

Seljaci, kmetovi su predstavljeni u realističkom nepovoljnom položaju. Gospodari ih tuku i kažnjavaju ih upućivanjem u vojsku. Seljanke u berbi jagoda moraju neprestano da pjevaju kako ne bi mogle da jedu spahijsko voće.

Kroz priču dadilje Filipjevne sagledavamo položaj žene na selu, ljubav i udaju. Pisac predočava zdrav narodni duh, vjerovanja, običaje i shvatanja seljaka.

Puškin tokom razvoja fabule i junaka iznosi čitav spektar mogućih razloga za njihove eventualne postupke. Onjeginovo odbijanje Tatjanine ljubavi je motivisano nevjerovanjem u mogućnost bračne sreće i da navika iščupa ljubav. Ona je do tada znala samo za dobre i loše junake. Onjegin je bio nešto treće, što ona nije shvatala. Kroz faze obrazovanja svojih junaka, Puškin prikazuje i društvo. Kroz spjev prolazi slika višeg i srednjeg sloja ruskog društva. Pjesnikova ličnost ogleda se u djelu kao humana. Čak u njegovoj satiri prema visokom sloju, koji zna samo za princip klase, vidimo mnogo blagosti. Djelo je pisano nekoliko godina i raslo je sa piscem. Zadnje dvije glave već se oštro izdvajaju od prvih šest.

Lirske slike: noćna scena između Tatjane i dadilje, Onjeginov dvoboj sa Lenskim, opisi proljeća, sjećanja na Lenskog.

Puškin se u spjevu dotiče mnogo čega. Ovo djelo je enciklopedija ruskog života. Za rusko društvo on je bio akt saznanja. Roman je nastao pod raznovrsnim okolnostima. Pisan je osam godina pod različitim podnebljima i uslovima. Nailazio je na nejednak prijem kod čitalačke publike. Djelo je ogledalo vaspitanja, lektire, političkih i kulturnih stremljenja.

Fabula je otvorena, a priča o sudbini junaka nedovršena. Puškin je napisao i devetu glavu koju nije uključio u zvaničnu verziju djela. Poštujući piščevu volju, ovi odlomci se ne uzimaju u obzir. U ovoj glavi Onjegin doživljava emocionalni preporod i postaje čovjek koji može da voli.

Puškin polazi od prepoznatljivih romantičarskih okvira, ali razradom započinje konstituisanje novog umjetničkog sistema. Napisan u stihu, ovaj roman je teško prevodiv. Kompleksan je zbog sadržaja. Uočljiva je pozajmica iz tekstova drugih pisaca. Puškin svoga junaka utkiva u realnost ruskog društva.

Evgenije Onjegin je izvršio veliki uticaj na ruski klasični roman. On je spoj slike epohe i lirskog uranjanja u čovjekovu dušu. Ovo djelo je omiljeno čedo Puškinove fantazije.

Puškin je i sam učesnik u radnji romana, prijatelj svojih junaka.

Prema motivima ovog romana Čajkovski je napisao operu.

Književni rod: epsko – lirski;

Vrsta djela:  roman u stihu;

Vrijeme radnje: devetnaesti vijek;

Mjesto radnje: Rusija;

Tema: neostvarena ljubav dendija iz Sankt Peterburga i seoske plemkinje.

Ideja:Gordost je najuporniji grijeh koji se najmanje primjećuje.

Likovi

Glavni lik:

Evgenije Onjegin; junak iz plemićke, spahijske sredine. Puškin oslikava čovjeka prezasićenog praznim bitisanjem, egoizmom i skepsom, bez spontanosti. Trudi se da bude u svemu realan. Rascjepljena ličnost. Pokazuje nadmoćan i pokroviteljski stav prema Lenskom. Podsmješljiv je. Onjeginovu sobu naziva kabinetom. Ali u toj sobi on zapravo ne radi, nego se uljepšava. Za njegovu garderobu čak ne postoji domaći, ruski izraz. On je odjeven kao dandy, a ta je moda ruskom čovjeku strana. Od aktivnosti on još ruča, provodi vrijeme u pozorištu, balovima. Njegov ručak slika je otuđenosti ovog sloja društva od ruskog naroda.

Njegov odnos prema pozorištu je snobovski nadmoćan. Pokazuje više interesovanja za izgled dama iz loža. Pozorište napušta prije kraja predstave radi presvlačenja za bal. Onjegin je na balu prikazan kao dio ambijenta. Dio je besposlenog svijeta. On živi isprazno i jalovo. Vrijeme mu se svodi na zadovoljavanje sitne sujete. Negoduje radne navike.

Tipična je slika mladog, ruskog plemstva. Ponekad poželi da živi drugačije. Osjeća hlađenje prema zadovoljstvima prestoničke omladine, pokušava da se bavi književnošću i naučnim radom. Obuzet je „splinom“. Otuda ga često dovode u vezu sa Bajronovim junakom Čajldom Haroldom.

Razočaran je u ljubav i prezasićen životom. Kroz lik ovog junaka Puškin slika ravnodušnost prema životu i njegovim strastima. Njegova duša je stara prije vremena. Uviđajući besmislenost života, Onjegin napušta salonska naklapanja, ostavlja uživanja i pokušava da živi drugačije. Njega okolnosti onesposobljavaju za bilo kakav rad. On nije neinteligentan, nije nesnalažljiv, nije nesposoban za zaključivanje. Dvoboj sa Lenskim i ishod tog dvoboja je logičan rezultat Onjeginovog odnosa prema životu. Po njemu su svi ništavni a samo je on jedinstven. Prestonica mu je dosadila, kreće u potragu za novim sadržajima. U selo odlazi zbog nasljedstva od rođaka. Pokušava da vrši neke važne socijalne reforme koje se tiču položaja seljaka i smanjenje kuluka. Ta reformatorska aktivnost je negativo odjeknula u spahiluku. On je prema reakcijama ravnodušan. Smrt Lenskog ga žigoše kao opasnog i nepoželjnog čovjeka. Ni on sam se ne može otrgnuti od osjećanja mučnine zbog svega što se desilo. Neki smatraju da se Puškinova ličnost ogleda u Onjeginu.

Tatjana

Djevojka iz seoske sredine, čistih osjećanja. Spontana sa dubokim povjerenjem u ljude. Lik koji je stekao najviše priznanja.

Ovaj lik je brižljivo pripremao u djelu.  Pisac nas upućuje na sredinu u kojoj je odrasla, njenu lektiru. Upoznaje nas s njenim ličnim sklonostima. Po obrazovanju i intelektualnim vidicima se kretala u okvirima kao njena majka. Obuzeta je demodiranom sentimentalnom literaturom. Nju je priroda obdarila izuzetnom snagom osjećaja. To je ono što izdvaja njenu ličnost. Ovo urođeno bogatstvo njene prirode je otuđivalo od spahijske sredine još od djetinjstva. Nije dozvoljavala da se mazi, izbjegavala je bučne dječije igre, o modi nije raspravljala niti je voljela ženske ručne radove. Ona je sva od nerva. Osjećajna i neizvještačena. Voli da sačekuje zoru. Izuzetno je bliska prirodi. Njen portret je neodvojiv od slike svijeta u romanu. Prikazana je u trenucima izuzetnog uzbuđenja dok joj ruke drhte od uzbuđenja. Njene reakcije okarakterisane su slikama iz svijeta flore i faune. Najdramatičnija osjećanja doživljava pod otvorenim nebom. Emotivno je vezana za divlji gaj gdje je sahranjena dadilja. Privržena je narodnim običajima i folkloru. Bliža joj je dadilja – seljanka nego njena majka. Kada se zaljubila, dadilji se povjerila.

Nju je pokušaj da svojim pismom voljenom čovjeku ponudi zajednički život iščupao iz njene sredine. U prestonici je vrlo brzo pokazala snagu i vrijednost sopstvene ličnosti. Ona je lice koje svoju nesreću prima dostojanstveno. Jedan je u nizu divnih karaktera ruske žene.

Vladimir Lenski

Izdanak obrazovanog plemstva. Sin seoskog spahije koji se školovao u inostranstvu. Pristalica je toka društveno neanganžovanog romantizma. Piše poeziju punu sjete, tuge, nesrećnih rastanaka. Mlađi je od Onjegina. Zanesen. Vjeruje u prijateljstvo i srodnu dušu. Nema dovoljno životnog iskustva. U govoru ponavlja samo naučene knjiške fraze. Pogrešno procjenjuje život i ljude. Gubi u dvoboju na glup način glavu. On često sa Onjeginom vodi prepirke o nauci, dobru i zlu. Lenski je zapravo metafora prolaznog etape čovjekovog duha u razvoju. Na ovaj stav ukazuje Puškinovo razmišljanje da li bi ovaj pjesnik da je preživio bio slavan pjesnik ili običan spahija koji se zadovoljava malom ljudskom srećom. Naslikan je nježnošću koja se osjeća prema snovima mladosti, prema uspomenama kada je čovjek pun nada. Lenski je ideal Puškinove mladosti. Ali autor uviđa da u Rusiji takav čovjek nema šta da radi i zato ga ubija.

Kratak sadržaj

Prožet taštinom imao je pored toga i onu naročitu oholost koja čini da se podjednakom ravnodušnošću priznaju dobri kao i rđavi postupci, što je posledica osećanja nadmoćnosti, možda samo zamišljene…

(Iz privatnog pisma)

Prva glava:

Kako dotuži stalno biti kraj bolesnika i služiti mu. Ni dan ni noć ne odlaziti, davati lijek sa sjetnim licem, ćaskati sa polumrtvim stricem koji misli da ga svi moraju mnogo poštovati. A u sebi misliti kada će već jednom vrag po njega. Tim mislima su nosila kola junaka romana. Onjegin svoj život poče kraj Neve. Služeći za čast i ime, njegov otac se upleo u dug. Onjegina je sreća htjela. Bio je kao dječak živ i mio. Nije htio da gnjavi dijete moralom.

Kada je Evgenije stigao u prvu mladost, digao je od učenja ruke. Bio je već ošišan po novoj modi, odjeven kao dendi. Mazurku igra vrlo lako i prirodno se klanja. Šta će mu više. I svijet se slaže: drag je i umom raspolaže. Bio je pun znanja, ali po modi. Znao je da žarom hitrih epigrama budi osmijehe kod dama. Sad latinski nije u modi, ali znao je dovoljno da epigraf može da shvati. Sudio je vješto o tome šta spasava zemlju od bijede. Ali njegov otac to nije znao i svu je zemlju u dug dao.

Dane je provodio u ljenosti. Znao je da se pravi nevješt, ljubomoran i mračan. Da razuvjeri, nagovori, da tuguje, da nadu skriva, da bude ohol i poslušan, pun pažnje i ravnodušan. Znao je da ćuti osjećajno, u dušu da se unese. U oku mu se mogla ogledati stidljivost, drskost, nježnost i poslušna suza. Znao je da se pravi nov, da zabavi laskanjem, da razumom i strašću ruši, da čeka slabost ako treba, da prvi odziv srca pozna, da nehotičnu nježnost vreba, da prati ljubav i budi, da dozna tuđa osjećanja. Još kao mlad zavodio je kokete strasne. Za suparnike je spremao jetke riječi, klevete i spletke. Supruzi su mu uvijek ugađali. Dok drijema u krevetu, već ga zovu tri kuće. Premišlja gdje će provesti cijelo veče. Pozorište vri, lože blješte, sa galerija se čuje pljesak, zavjesa šušti. On strelja dvojnim dogledom dame. Sve galerije njime preleti po licima i toaleti. Žuri da se presvuče. Nosi se po modi Pariza i Londona. Posjeduje sto vrsta četki. Pisac nema riječi za njegovu sjajnu toaletu jer u ruskom jeziku nema tih riječi za modu. Mnogo je protraćio na zabave.

Volio je plahu mladost, tjekobu, raskoš i sjaj. Mučen je duševnom prazninom i odlučuje da pročita gomilu knjiga. Ali kao i žene, ostavlja i knjige. Na polici stoje prašnjave, pokrivene crnom zavjesom. Um mu je zajedljiv, brz i hladan. U srcu je zgasnuo žar strasti. Šale su mu pune žuči, a epigrami mračni, zlobni. Njegov otac odlazi u grob, a pred njim, kao iz vode niče lanac povjerilaca. Predvidio je smrt starog strica. Baš tada je dobio i poziv da ode u selo, jer stric hoće još jednom da ga vidi. Krenuo je na sastanak i radi novca je pripremao lažne uzdahe i skroman izgled. Strica je našao na stolu, hladnog  i bez daha. Svijet mu je bio na usluzi. Pokojnika su sahranili, a Onjegin je postao žitelj sela. Postao je vlasnik zemlje, konja, lugova i voda. Bilo mu je milo što mijenja život. Dva dana su mu bile nove samotne doline toga kraja, šumori potoka. Ubrzo ga opet više ništa nije zabavljalo. Opazio je da ovdje balovi, karte ne postoje. Bilo mu je dosadno u selu. Stara čama ponovo ga progoni. Pisac govori da po osjećanju za prirodu nije srodan svome junaku. Pjesnici su prijatelji strasnih maštanja, a muze im daju trajan život.

Druga glava:

Divno je bilo mjesto gdje je Onjegin samovao. Živio je u zamku sa starinskim duhom. Sobe su bile visoke, a peći od šarene  gline. Carske slike, bogate tkanine na namještaju. Na umjetnine se trošilo mnogo ali Onjeginu nije bilo do toga stalo. Nastanio se u sobi u kojoj je vrijeme provodio stric. Onjegin širi ormane. Proveo je neko vrijeme na posjedima svoje zemlje. Naumio je da zavede novi red.

U to vrijeme u selo je stigao novi spahija. Zvao se Lenski. Bio je ljepotan i džentlmen duhom. U cvijetu mladosti, poklonik Kantov, iz Germanije donosi nove znake znanja. Riječi su mu vječito u zanosu. Do ramena je imao crnu kosu. Još nije stigao da svene od ljudske zlobe i razvrata. Bio je srdačan i nježan poput žene. Vjerovao je da postoji srodna duša. Želio je ljubav i opšte dobro za ljude. Lenski nikada nije poklanjao gozbama mnogo pažnje. Pisao je o tugama, magli, rastancima, tuđim i dalekim zemljama. Bogat i zgodan, on je kao mladoženja rado priman svuda. Svako je želio da uda svoju kćer za ovog polurusa. Lenski i Onjegin se upoznaju. Nisu bili iste ćudi. Kasnije su svaki dan jahali u polje i postali baš bliski. Iz dosade je poniklo drugarstvo. Onjegin sa osmijehom sluša Lenjskog. Pjesnik je nadahnut, buran a u sudu nesiguran. Evgenije se trudi da spriječi hladnoću svojih oštrih riječi. Nije htio da smeta tuđoj sreći i smatrao je  da svako treba da živi kako želi. Mislio je kako je pjesnik zavaran ljepotama ovoga svijeta. Razgovarali bi o dobru i zlu, ugovoru drevnih ljudi, sudbini, životu, grobnim tajnama i prerasudama. Još kao dijete je bio odan Olgi. Očevi su im bili bliski. Ona mu je darovala prve zanose mlade krvi. Bila je vesela, skromna i vrijedna. Čedna kao pjesnikov život i mila kao poljubac. Kosa joj bijaše boje lana, oči plave, pokreti gipki, a struk loman. Ma koji roman da se uzme u njemu će se naći i Olgin portret.

Oljina sestra Tatjana nije imala tu čar i svježinu. Bila je ćutljiva, divlja, sjeti rada i bojažljiva. U porodici se osjećala tuđinkom. Nije htjela da skače kao ostala djeca, često bi bila zagledana kroz prozor i tako sanjarila. Mašta ju je krasila. Prsti joj za iglu nisu znali, nije se igrala lutkama. U ovom godinama nikada nije s damama o modi raspravljala. Nestašluci su joj bili strani. Klonila se bučnog smijeha i zabavljanja. Rado je na balkonu čekala plavu zoru. Roman joj je bio radost. Bila je zaljubljena u varke. Čitala je Rusoa. Otac joj bijaše mali čovjek, zaostao u prošlom vijeku. Nije nikada čitao knjige. Nije ga bilo briga da li će kćerka da čita neke tajne knjige. Tatjana je voljela i Ričardsona. Njenu majku je muž obožavao i život mu je protekao mirno. Njihov život, tih i častan se držao predanja i starina. Kod njih je uvijek tiganj mastan, ali postili su bez omaške. Umire joj otac kao prost i dobar čovjek. Lenski mu posjećuje grob. Mnogo puta bi mu skidao orden sa kaputa. Pokojnik mu je htio dati ruku Olge.

 Treća glava:

Onjegin pita Lenskog gdje provodi svoje vrijeme. On odgovara kod Larinih. Dopada mu se što su tu sva lica srdačna i prostodušna. Obična ruska porodica, dom gostoljubiv i pun reda. Evgenije, iako odlučuje poći sa njim, zijeva tokom puta. Tanju goni ljubavna patnja. Pošla je u vrt da tuži. Nadimaju se njena prsa i sva je oblivena vatrom. Govori dadilji kako joj se ne spava. Nana joj često govori priče o zlim duhovima. Međutim, Tatjana je ovaj put pita da li je ikada bila zaljubljena.

Nana kaže da nije znala za ljubav u tim godinama. A udala se sa trinaest godina. Muž Vanja bio je još mlađi. Ona je gorko plakala od straha. Uz plač su joj kosu raspleli i poveli uz pjesmu. Uveli je u tuđi rod. Tatjana joj priznaje kako je zaljubljena. Odlučuje napisati pismo. Ona je bezazlena i čedna, ne laže. Obdarena je umom i živošću mašte. Srce joj je nježno ali lakomisleno. Pisac je pita hoće li joj biti oproštena lakomislena ljubav? Dok um kokete pribrano sudi, Tatjana ne zna šta je šala. Ona svoje srce daje do kraja. Bez knjiga i žurnala, ona je slabo ruski znala. Služila se s mukom jezikom. Pisala je na francuskom. Sada svi gone mlade dame da čitaju na ruskom jeziku.

Tatjanino pismo Onjeginu

Pišem vam – šta bih znala bolje?

I šta vam više mogu reći?

Sad zavisi od vaše volje

Prezrenje vaše da l’ ću steći.

Htjela je prvo da ćuti. Da ga povremeno sretne i tiho pati. Shvatila je da njemu teško pada seoska čama, iako oni vole s njim da provode vrijeme. Govori mu da ne može nikome drugom dati svoje srce. Čim je ušao, ona je premrla. Pita se da li je on čuvar njene mlade duše ili zao duh što je iskušava? Prepušta sebe njegovoj milosti, a nikog nema da ju shvati. Od stida više nema daha, ali vjeruje njegovoj časti…

Treperi list pod rukom njenom,

Njenog se pisma omot suši

Na jeziku neokvašenom.

Priklonila je glavu lako,

A ogrtač se meki smako

Sa Tatjaninih divnih leđa…

Al’ mesečina sve je bleđa.

Ne vidi jutro sjajno. Sanjari. Daje pismo dadilji da pošalje. Prošao je dan bez odgovora. Stiže im Lenski. On govori da će njegov prijatelj doći doveče. Zadržala ga je pošta. Tatjana sakriva oči kao da je osjetila prekor. Duša joj tuguje, oči pune suza. Otišla je u aleju. Onjegin se pojavio pred njom. Bila je kao vatrom dotaknuta.

Četvrta glava:

Što čovjek manje voli ženu, tim je lakše da joj se dopadne. Razvrat je hladan i naduven. Ko na svijetu sada mari da uvijek glumi jedno isto, da uvjerava u te stvari sa kojima su svi načisto. Onjegin je u mladosti bio žrtva žestokih i divljih strasti. Razmažen je sjajnim životom. Mučen je željom za uspjehom. Zijevanje duše gasi smijehom. Mnogo je ljeta prošao straćivši cvijet života. Nije se više zaljubljivao u lijepe žene. Napuštao ih je bez tuge. Ako ga odbiju – nije mu krivo. Ipak, Tatjanino pismo je uspjelo da ga gane. Sjetio se njenog sjetnog lika. Nije htio da obmane iskrenost ove čedne duše. Stajali su trenutak – dva u tišini. Govori joj da je pročitao pismo. Njene riječi su ga dotakle. Ali on osjeća da nije stvoren za sreću. Smatra da nikada neće biti dostojan njenih vrlina. Navika uništi ljubav. Počeće plač i njene suze, a njega to neće tronuti. Njihov brak bi bio slika kuće u kojoj sirota žena tuži za nedostojnim mužem. Danju i noću je usamljena, a on vazda ćuti sumoran. Zar o takvom braku sanja? On ne može obnoviti dušu. Gaji prema njoj ljubav kao brat i drugačije ne može biti. Smatra da će ona još voljeti. Ona ga sluša sa suzama, nijema i hladna kao u nesvjesnom stanju. Niko ni riječ da progovori. Postupio je milo sa njom.

Koga voljeti i kome vjerovati? Ko će znati djela i riječi? Pjesnik ukazuje čitaocu da je dostojan predmet ljubavi – voljeti samog sebe. Tatjana tuguje u čami. Susjedi dolaze i govore kako je došlo vrijeme da se uda. Lenski je namamljen ljepotom mlade Olge. Piše madrigale za Olgu. Njegovo pero diše ljubavlju. On je poklonik slave i slobode, burnog duha. Onjegin niže dane kao pustinjak. Čitanje, šetnje, zatim dubok san. On poput Čajld Harolda ljenstvuje već od ranog jutra. Tatjana slavi imendan. Dok Onjegin odbija čari bračnog života, Lenski je za te stvari bio stvoren. Smatrao se voljenim. Bio je srećan kao svako ko nije izgubio vjeru.

Peta glava:

Te godine je dugo trajala jesen iznad sela. Tek u januaru, noću, pao je snijeg. Tatjana je opazila kroz prozor bijele grane. Seljaci već svečano obnavljaju svoje stare sanke. Tatjana je voljela ciču ruskog snijega. Tih večeri kuća im je bila puna slavlja. Tanja je vjerovala u gatanja i zbilju snova. Proganjali su je znaci i svaka stvar je za nju nekakav nagovještaj krila. Hvata Mjesec ogledalom, škripi snijeg. Ide neko… bio je to Lenski sa Onjeginom. Tanji je teško, ali Evgenije ne može više da trpi ženske nastupe. Stigao je na pir ljut. Na nju gleda sa dosadom. Počeo je karikirati goste. Onjegin ode sa Olgom. Laska joj nekim madrigalom, steže joj ruku leteći salom. Lenski je sve vidio i planuo. Zove Olgu, ali ona je i drugi ples obećala Onjeginu. Lakomislena je poput djeteta, a njena duša već zna za lukavstvo. Lenski traži konja i jezdi kući. Kugla olova će sada da mu riješi sudbinu.

Šesta glava:

Čim se Lenski povukao, Onjegin je mučen novom čamom. Bio je smiren osvetom. Olga je tražila okom Lenskog. Ognjegin pun sjete odlazi kući na počinak. Tatjana je pored prozora, puna sjete i blijeda dok svi čvrsto spavaju. Lenski je učtivo i hladno pozvao druga na pištolje. Pismo je bilo puno hladnoće. Evgenije je bio nezadovoljan sobom. Na sopstvenom sudu strogom, priznavao je krivicu. Pjesnik je nestrpljiv i pun mržnje. Odlučio je da postidi koketu. Tanja je zbog svega tugovala tajno i niko nije slutio šta se u njoj dešava. Lenski piše romantične stihove. Ideali mu padaju pred očima. Lenski je već čekao Onjegina. Traže svjedoke. Sada su kao dva neprijatelja, a doskora su dijelili odmor, misli i djela. Pištolji zablistaše. Evgenije prvi poče i puca… pjesnik ispušta nijemo pištolj. Stavlja ruke na grudi i pada.                

Sedma glava:

Siroti Lenski! Njegova draga nije dugo lila suze za njim. Svome bolu nije bila dugo vijerna. Drugi je stekao njenu pažnju. Udala se, a Lenski leži na dnu groba. Tanja razmišlja o tome kako više neće sresti Onjegina. Ali i čemu? Dolaze prosci, ona sve redom odbija. Odlazi u Moskvu. Tamo je češljaju po modi, djevojke joj govore ženske tajne. Sluša ogovaranja, lukavstva. Sva ta gomila viskog društva u njoj budi dosadu. Nisu joj smiješne njihove šale, ogovaranja. Skup mlade gospode nju zlobno procjenjuje. Govore o njoj šaljivo. Posjećuje klub. Uviđa drskost i hladan lornjet. Ljudi su gordi. Moskva je puna ljepotica. Smijanje, tiska i pokloni, mazurka i valcer…Tatjana se stidi tog mrskog svijeta. Žudi za poljem i drvećem. Prilazi joj nekakav general, tetke namiguju.

Osma glava:

Evgenije sreće Tatjanu. Ona je sada udata žena. Već dvije zime je u braku. Tatjana ga gleda, začuđena. Na njoj promjena nije bilo. Ton joj ostaje miran. Bar da se trgla kada ga srete… Da posta blijeda ili rumena. Onjegin je posmatra pažljivo i ne pronalazi nikakvu promjenu u ophođenju. Izašla je, a on ostaje kao kip… Da li je ovo ista Tatjana? Sada je ravnodušna i smjela. Onjegin odlazi kući, pun sjete. Zanijet je Tatjanom. Ona se snašla u teškoj ulozi svoga zvanja. Bez sumnje, zaljubljen je poput djeteta u Tatjanu. A ona – ne opaža ga. Riječ – dvije kaže kada se sretnu. Onjegin vene. Pada gotovo u sušicu. S teškom mukom, bolestAn piše kneginji Tatjani pismo.

Pismo Onjegina Tatjani

Onjegin joj otvara svoje srce. U vrijeme kada mu je nudila ljubav, on nije htio da izgubi svoju praznu slobodu. Shvata da je pogriješio, pati. Smatra da je sreća da premire kraj nje. Sada je lišen svega toga i luta grubim svijetom. Dane svodi na pitanje: hoće li je sresti. Odgovor čeka, ali ga nema.

Sreću se. Ona je stroga i puna briga, ne progovara s njime, ne vidi ga. Njene usne se trude da zadrže gnijev. Nema nade. Onjegin joj pada pred noge. U njoj je ponovo vaskrsnula skromna djevojka koja sanja sa nekadašnjim srcem. Došao je red na nju da mu odgovori. Odgovor je bio strogost sama. Zahvalna mu je što je u prošlosti časno postupio sa njom mladom i neiskusnom. Tada, u pustinji sama, van dvorske taštine nije mu se dopadala. Što je sada progoni? Da li je razlog leži u tome što se kreće u visokom društvu? Nekada je bar poštovao i štedio svoje srce. A sada pada pod noge njene raskoši i robuje sitnoj strasti. Sva ta raskoš je pozlata njenog mučnog života. Sav taj sjaj bi dala za svoj divlji gaj. Njena sudbina je sada riješena. Majka je zaklinjala i ona se odlučila na udaju. Moli ga da ode.

Pisac se oprašta sa čitaocem. Srećan je čovjek koji svoj pehar skroman ne pije do dna neprestano.

Pojmovnik

  • ROMAN U STIHU – djelo sa karakteristikama romana, ali ispisano u stihovima. Sadrži opise i dijaloge.
  • ONJEGINSKA STROFA – Puškin je osmislio posebnu vrstu strofe koja se sastoji od četrnaest stihova četverostopnog jamba.
  • DENDI – znači kicoš. Čovjek koji se samodopadno želi istaknuti svojim načinom oblačenja.