Život i priključenija – Dositej Obradović

Biografija pisca

Ovaj pisac je imao nemiran život koji je učinio predmetom svog prosvjetiteljskog učenja.

Rođen je oko 1739. u varošici u Čakovu, temišvarski Banat. Rano je ostao bez roditelja. Prije monašenja se zvao Dimitrije. Još u djetinjstvu je ispoljavao ljubav prema knjizi i putovanjima. Po njegovom kazivanju, čim je naučio da čita, počeo je gutati žitija svetaca, jedinu beletristiku do koje je mogao doći.

Po uzoru na svoje junake, želio je postati svetac. Odlazi u manastir Hopovo, pa zatim bježi iz Hopova, obuzet žudnjom za naukom. Bio je odbjegli kaluđer – rijetka pojava u svome vremenu.

Sve do odlaska u Beč, bio je duhovno usmjeren prema pravoslavnom istoku. Namjeravao je da se tamo školuje, kao što su to prije njega činili drugi naši intelektualci.

Iz Zagreba putuje u sjevernu Dalmaciju. Proveo je godine kao učitelj. Dok je putovao na zapad, zacrtao je sebi dvije prestonice Pariz i London. U Londonu ostaje šest mjeseci i stiče nove prijatelje, uči engleski i postaje naš prvi prevodilac s engleskog jezika. Engleska je za Dositeja, kao i druge evropske prosvetitelje bila obećana zemlja društvenih i duhovnih sloboda. U Beču je živio oskudno, od davanja časova iz stranih jezika, pod prismotrom policije. Vladala je atmosfera feudalne reakcije nakon smrti Josifa II. Posljednje godine njegovog života su dio revolucije kada je rođena nova Srbija nakon ropstva.

Shvatao je značaj Prvog srpskog ustanka. Znao je da u oslobođenju, značajnu ulogu mora da odigra kultura. U Srbiji je razvio značajnu aktivnost, učestvovao u političkom, kulturnom i diplomatskom životu zemlje. Bio je Karađorđev savjetodavac i vaspitač njegovog sina.

Njegov književno – prosvjetiteljski rad na širim nacionalnim osnovama započinje 1783. godine u Lajpcigu programskim manifestom Pismo Haralampiju. Godine 1784. izašli su Sovjeti zdravago razuma (1784). Nakon povratka iz Engleske, Basne, s drugim djelom Života i priključenija u dodatku (1788), Sobranije raznih naravoučitelnih vešče (1793). U vrijeme boravka u Trstu je napisao knjigu Etika koju je objavio u Veneciji. Posthumno je objavljen drugi dio Sobranija, pod naslovom Mezimac (1818). Svemu tome treba dodati njegovu obimnu prepisku.

Kao student poznatih univerziteta u Njemačkoj, na više mjesta s oduševljenjem propagira visoku nauku i ističe novi ideal učenog čovjeka. Nauka po njemu pomaže da poznamo sami sebe i svijet oko sebe. Njegova djela su namjenjena narodu na „opštu polzu“. Vodio je ne anonimnu nego otvorenu borbu da uzgrednu kritiku pretvori u sistemsku. On je ovaj posao obavio temeljno.

Tvorac nove epohe morao je da osvoji evropsku misao od antike do svoga vremena i da duboko sagleda stvarno stanje i potrebe svoga naroda. Suština njegovog kritičkog principa ima ne porijeklo, nego porijekla. Isticao je stvaraoce: Ezopa, Homera, Plutarha, Jovana Zlatoustog, Servantesa, Molijera, Sokrata. Prihvatio je učenje da je harmonija svijeta djelo „premudroga majstora“. Kod Dositeja ima mnogo panteizma, epikurejstva i stojicizma. Njemačka filozofija prosvjećenosti bila mu je ispred francuske i engleske.

Polazeći od teze da se učešće Boga iscrpljuje nastankom svijeta i da sve poslije otkrovenja treba podvrći kritici zdravog razuma. On je porekao i strah od stalnog božjeg prisustva, praroditeljski grijeh, postove i praznike, ikone i mošti, čudesa i moćnu ustanovu kaluđerstva. Praroditeljski grijeh je nazvao neznanjem, jer kada se rodimo ništa ne znamo.

Praznike je nazvao carstvom za nerad i poroke. Postove preporučuju oni koji ne poste. U narodu caruju stari običaji, krvna osveta, vještice, vampiri, bajanja i uroci. Glupost i varvarstvo. Kritikuje cijelu istoriju crkve. Želi da probudi narod iz letargije u kojoj su ga držali kaluđeri sebe radi.

Je li kaluđer, on ište. Ako ti dođe kući, ište; ako li mu dođeš kući, ište; ako si zdrav, za zdravlje ti ište; ako si bolestan, za bolest ti ište; ako li do najposle umreš, i za smrt ti ište. Lete jedan za drugim kao gavrani.

Smatra da su oni učinili da se narodi čak istog jezika i roda zloslove i mrze. Apelovao je da se ljudi ne mrze između sebe za crkvu grčku i latinsku. On je govorio da mu je sva zemlja otečestvo. Ko voli svoj narod, ne prašta mu nedostatke, a još manje može da mu laska. U njemu se odvijala intelektualna drama. Putujući učitelj i vječiti đak, niskog okrupnog stasa, krotke naravi, skromnog pogleda, prirodno strašiv i stidljiv.

Smatrao je da je svojstvo razumnoga čovjeka da sam sebe svaki dan neumitno sudi.

Kada si sam, stidi se i samog sebe i svoje svesti, i s dobrim mislima odgoni od sebe zle misli kao pse s kamenjem.

Smatrao je da čitav proces obrazovanja mora da bude jedinstvo sticanja znanja i moralnog usavršavanja. Učenost bez morala ne vrijedi, a moral bez učenosti ne može.

Pismo Haralampiju je program, Život i priključenija govori o bespoleznosti manastira i velikoj nuždi nauke, Basne su sva moralna filosofija, Sobranije i Mezimac su zbornici mudrosti.

Prevođen je na razne jezike i vršio je uticaj na rumunsku i bugarsku književnost i prosvjetu. Kopitar ga je čitao, započeo objavljivanje njegove biografije i napisao mu nekrolog kao začetniku nove srpske književnosti. Ostao je živo potreban i danas gdje god su potrebni „brat naš razum i sestra pamet.“

Književni program

  • Raskid sa tradicijom crkvenoslovenskog jezika;
  • Kulturni preobražaj naroda na osnovama zapadne prosvećenosti;
  • Stvaranje književnosti na narodnom jeziku;

Ovaj pisac je izvršio presudan uticaj na čitav dalji razvitak srpske književnosti  i stvorio našu čitalačku publiku.

Kritikujući kler, on daje kritiku jednog sistema ekonomskog izrabljivanja. Ističe potrebu da se u svemu rasuđuje jer je to jedini način borbe protiv dogme.

Svoje knjige potčinjava jednom korisnom cilju, te ističe da će štampati „za svakoga koji razumeva naš jezik i ko s čistim i pravim srcem želi um svoj prosvetiti i narave poboljšati“.

Istorijski kontekst

U istoriji srpske kulture navode se dvije epohe: stara – od svetog Save do Dositeja i nova od Dositeja do naših dana. Sava je naš prvi književnik, a Dositej prvi srpski moderni književnik.

Stanje utvrđeno tokom srednjeg vijeka čvrsto se držalo do polovine XVII vijeka. Srbi pristanu za hrišćanskim (austijiskim) carem a Turci u većoj mjeri počinju paliti srpske manastire. Središte srpske prosvjete se raselilo. Patrijarh je prešao u Ugarsku. Vizantijsko – srpska prosvjeta se srela sa tuđom hrišćanskom vjerom i prosvjetom. Zahtjevi novoga vremena prodirali su u narodni život. Među Srbima u Ugarskoj je izbila potreba da se učine radikalne promjene u dotadašnjoj kulturi. I pravoslavna crkvena vlast je uvidjela da se za održanje vjere mora nešto činiti prema novim prilikama. Dositej, recimo, priča kako je vladika Georgije zabranjivao koledarske pjesme i iskopavanje vampira. Pristupa se ukidanju suvišnih praznika koje narod uobičajeno slavi neradom. Car Josig II je smatrao kaluđere najopasnijim ljudima. Smatrao je načelo kaluđerstva suprotnim razumu. Ukinuo je oko 600 manastira u svome carstvu i namijenio ih potrebama dobročinstva. Same manastire pretvorio je u škole. Ženske manastire je gotovo sasvim ukinuo, a kaluđerice raspusti. Izda zabranu da za dvadeset godina niko ne smije kaluđeriti. Ovim mjerama, među Srbima se stvori čudan položaj. Među Srbima se stvorila jaka stranka koja je caru Josifu odobravala sve. Trebalo je naći nekoga ko bi samostalno i javno  podržao carevo mišljenje, pa da se u srpskom narodu desi prelom u novi evropski vijek.

U to vrijeme Dositej je bio već u naponu muških godina, mnogo je proputovao i odlučio je sam da izađe u javnost i pokuša učiniti nešto za prosvjetu. Ističe se da u Dositeju ima nešto i od Lutera, razumije se , bez sektaštva i Petra Velikog.

Pored svekolikog racionalizma Srbi su o nauci na svoj način mislili. Bili su ponosni na staru slavu i državu, osjećali su da je srpski narod u nauci zaostao. Od Zapada su se plašili katolicizma i tuđinske propagande, a Grci su bili udaljeni i u nezgodnim prilikama turskoga ropstva kao i Srbi. Među Srbima koji su željeli napredak, najviše se teglilo ka Rusiji.

Dositej je otišao iz manastira 1760. i stigao do Zagreba. Ostao je u Dalamciji prvo da zaradi novca, a zatim da traži nauke. Ni na Svetoj Gori nije našao što je tražio i uočio je brojne intrige u monaškim krugovima. U Smirni je učio grčki jezik. To je bila neka vrsta narodne škole, bogoslovije i učiteljske škole. Direktor škole je imao iste racionalističke poglede na crkvu, praznovjerice i manastire. U jesen 1782. godine bio je u službi moldavskog episkopa Điuke, rumunskog rodoljuba i racionaliste. Do dolaska u Germaniju, Dositej je nosio duhovničke haljine. U pismu pisanom u Lajpcigu, on pominje vedar život univerzitetski u Hali, pa se opominje Bosne i Hercegovine i Srbije. Pita se kada će se u našim zemljama takva učilišta otvoriti. Turci čekaju da ponešto pametno čuju od derviša, a hrišćani od kaluđera. No šta će im ovi kazati kada ništa drugo pod nebom ne znaju nego daj milostinju. A ti umri od gladi i mrzi sve ljude na svijetu koji nisu tvoje vjere.

Dositej nije bio dogmatik ni stvarač programa. U jesen 1782. u Hali odlučuje konačno da svuče kaluđerske haljine. Prevalivši četrdesetu, već je mogao vidjeti šta misle najobrazovaniji Srbi u to vrijeme i polako svoja promišljanja staviti na papir. Pred njim je bilo duboko iskustvo i široko posmatranje. Za svoju prirodu kaže da je bila plačljiva i stidljiva. Nije mu se bilo lako odlučiti za ovakav korak.

U samom Lajpcigu je smislio da život i priključenija štampa. Ovo djelo, zaključuje se iz pisama, štampano je u dodatku Basana.

Ovo je vijek učenih ljudi koji su okupljeni u akademijama, sastavljaju rječnike pojmova, enciklopedije, filozofska i kritička djela čija je karakteristika i svrha da se svijest prosvijetli. Osnažena građanska klasa se bori za jednakost i rušenje feudalnog sistema u vidu kritike mlade građanske klase protiv feudalno – teološkog okvira života. Pristup životu je trezven. Štampaju se sloboduouna djela i časopisi. Zahtjev književnog djela ima obrazovnu funkciju. Kritička misao proizilazi iz ličnog iskustva i razumskog prosuđivanja. Obrazovanje je potrebno da bi se oblikovao slobodouman čovjek. Propagira se školovanje omladine bez obzira na stalež, spol, te štampanje knjiga.

Analiza djela

Vrsta djela: roman – autobiografija; prožet epistolarnom formom;

Vrijeme radnje: Osamnaesti vijek;

Mjesto radnje: Temišvar, Dubrovnik, Fruška Gora, Banat, Beč, Albanija…

Tema: život pisca, njegovo životno iskustvo, sagledavanje društva i kritika manastirskog života u Srbiji koja osjeća potrebu za buđenjem.

Ideja: Ko živi po vodstvu razuma, žali isto tako drugom dobro, koje za se žudi.

Glavni lik: sam pisac – Dositej Obradović.

Svoj književni rad ovaj pisac započinje pričom o svom životu. Često se u svojim djelima vraća na stečena iskustva. Potpuni naslov njegove prve i glavne knjige glasi: Život i priključenija Dimitrija Obradovića u kaluđerstvu narečenoga Dositeja njim istim spisat i izdat (1783).

On iznosi svoj umni program. Ali kako je došao do toga programa? Plijeni pažnju to kako je prvi dio njegove autobiografije simboličan. Kao da ovo djelo zapravo i nije autobiografija nego alegorijska pripovijetka o kulturnom razvoju srpskog naroda. Tu sagledavamo Dositejev razvitak sanjarije i zablude. On pripovijeda o sebi a sve to što govori o svome razvoju zapravo ukazuje na razvitak srpske kulture. Pisac kritikuje i izlaže podsmjehu sopstvene zablude, a to vrlo lako možemo primijeniti na zabludu cjelokupnog srpskog naroda. Djelo obuhvata Dositejevo djetinjstvo, ranu mladost, te dva važna obrta u njegovom životu. To su bjekstvo u manastir, pa bjekstvo iz manastira u svijet.

Pošto druga knjiga ovog djela nije naslovljena, jedan izdavač joj daje naslov Putnička pisma zato što je narednih trideset godina proveo u putovanju kako po našim, tako po stranim zemljama.

Djetinjstvo: u djetinjstvu Dostitej prvo pohađa srpsku, pa grčku školu. U crkvi otkriva crkvene knjige kojima se iskreno zanosi. Čita žitija svetitelja i zanosi se ovim knjigama kao njegovi suplemenici u srednjem vijeku. Nije znao da postoje i druge knjige. Kasnije je ušao u grčku školu. Glava mu je puna svetitelja, kaluđera i manastira.

Život i priključenija nepotpuno i oskudno iznosi pojedinosti iz autorove spoljašnje i unutrašnje istorije. U autobiografskim okvirima vidimo Dositejevo prosvjetiteljsko učenje primjenjeno u domaćim uslovima.

Prvi dio govori o mladiću na životnoj raskrsnici. On svojim sposobnostima odskače nad okolinom i traži novi put. Osnovna namjera je suprotstavljanje jednog ideala drugom idealu, jednog stava drugom stavu. To stanovište je izraz unaprijed postavljenog programa. Najveći broj stranica je posvećen raspravljanju o njegovim omiljenim prosvjetiteljskim temama, kritika manastirskog života i veličanje nauke. On nije naučik nego propovijednik koji stalno pred sobom vidi publiku. Stil mu nije bezličan nego pun strasti. Dositej je besjednik izuzetno rječit. Često se služi retorikom. U prvom dijelu u ulozi propovjednika se ne nalazi samo Dositej već i mnoga druga lica, predstavnici kaluđera koji i sami žigošu mane svoga društva. Pisac se ne obraća neposredno čitaocu, već se jedna ličnost obraća drugoj ličnosti. Djelo je na prelazu između retorike i literature. Koristi dva metoda:

  • Razni ljudi se obraćaju mladom Dositeju i daju savjete i uputstva za život;
  • Dvije ili više ličnosti se raspravljaju o temama opštijeg karaktera;

U prvom slučaju su govori umetnuti , a najvažniji je onaj o nauci hopovskog igumana Teodora Milutinovića. Misli koje se iskazuju imaju didaktički karakter. Djelo sadrži umetnute dijaloge koji su koji su naspisani u posebnom literarno – filozofskom žanru čiji je začetnik Platon. Dijalog zapravo služi kao tehničko sredstvo za razvijanje piščevih ideja. Ličnosti su bez određene fizionomije, a živo razgovaraju o temama opšteg, filozofskog značaja. I sama tema nas podsjeća na Platona. Raspravlja o pitanju monaškog celibata, zatim, izalaže svoju teoriju braka i ljubavi. Svaki junak prilazi temi sa svog stanovišta. Raspravlja se o idejama različitog karaktera a pisac izlaže pouke povodom svojih doživljaja. Narativni elemenat teče u dvije različite tendencije: realističko – humoristička i sentimentalno – poetska.

Ovo djelo je originalno, živo i puno životne sadržine. Do tada, na srpskom jeziku nije ništa tako prirodno napisano. Novina je bio i jezik i slova i oblik, racionalne misli, kritika pravca i novo savjetovanje. Nove su bile osnove, gotovo protestantske kulture, koja se predlagala Srbima. Ukazivao je na obmane u ime vjere. Njegove knjige su odmah stvorile novu osnovu srpske prosvjete.

Način pisanja svuda mu je isti. To su besjede o različitim stvarima, promišljanja, razlaganja začinjeni anegdotom. Novoj literaturi i narodnom jeziku postavljeni su pouzdani temelji. Za Karađorđa Dositej je postao ministar prosvjete u Srbiji i u tome je dostojanstvu umro. Interesantan je podatak da je prvo izdanje njegovih skupljenih djela jedan od prvih radova novoosnovane državne štapmarije u Srbiji. Njegovo vikanje na manastire i kaluđere mnogo je manastira rasturilo i opustilo. To se, ipak, nije slagalo sa potrebama nacionalne politike kojoj su kaluđeri izvan Srbije bili potrebni. Dositej je želio da se učitelji i sveštenici što više obrazuju, da ne dolaze poluobrazovani.

Dositej izlaže  pouke pomoću pomoću svojih doživljaja. Otuda memoarski i narativni elementi s jedne strane a idejni i filosofski sa druge strane. Naracija mu je realističko – humoristička, te sentimentalno – poetska. Prevaziđeno je suvoparno memoarsko izvještavanje. Ipak, na mnogo mjesta izlaže faktografski šta se događalo. Djelo se sastoji od malih narativnih cjelina, anegdotskog tipa. Osnovno stilsko obilježje je komično prikazivanje karaktera i situacija. Dositej je možda naš prvi pisac humorista. On morališe ali se i slatko smije ljudskim slabostima. Humor mu je blag i dobrodušan, put simpatije za malog čovjeka. Nije samo didaktičar nego i pripovjedač sa smislom za humor što je možda jedna od osnovnih odlika djela. Druga tendencija djela je sentimentalno – poetska.

Kada govori o bliskim ljudima, prijateljima, rano umrloj sestri, on se predaje osjećanjima. Na majčinom grobu plače, čobani ga tješe a ni sami ne mogu da zaustave suze. Na određenim mjestima djelo postaje ispovijest osjećajne duše. Pojavljuje se intenzivan osjećaj za prirodu, opis Hopova.

Vinograd do vinograda, okićeni i nakićeni s svakojaki plodoviti drvesi, brdo nad brdom, i holm nad holmom kao da se jedan na drugog dragoljubno naslonio, i kao da je jedan svrh drugog svoju ponositu glavu pomolio kako će lakše onu krasnovidnu dolinu, sestru svoju, i potok, njena ljubitelja koji je zagrljenu drži, i one koji pokraj njega prolaze, gledati i smatrati.

Dositej u opisu govori o harmoniji i opštoj ljubavi koja vlada u prirodi a trebalo bi da bude i među ljudima.

Ova autobiografija je složeno i slojevito djelo. Stil je retorički, pripovjedački i poetski. Dositej je pjesnik, propovijednik i pripovjedač. Djelo se razvija na nekoliko tematskih cjelina. Šest cjelina je Dositej izdvojio i dao im posebne naslove.

Prvi dio: idejni elemenat nosi prevagu nad autobiografskim. Prožet poukama, dijaloškim raspravama. U pojedinim momentima ovdje razvija prosvjetiteljski program. Ovo je najobimnija glava koja obuhvata njegovo djetinjstvo i mladost.

Drugi dio: izgleda jednostavniji, privlačniji i zanimljiviji. Ovdje je prikazan njegov život od bjekstva iz Hopova do 1788. Tu su opisana Dositejeva putovanja po raznim zemljama. On je time postao rodonačelnik putopisnog žanra u srpskoj književnosti. Opisano je ostrvo Hios, katedrala u Strazburu, karakteristične su rečenice o Parizu.

Iznosi svoje sentimentalne ideje. Knjiga je spomenik prijateljstva i zahvalnosti, te dobroti ljudskoj. Djelo je u znaku slavljenja solidarnosti i ljubavi među ljudima. Sjećanje na  prijatelje budi mu nježna osjećanja. Za jednog učitelja iz Smirne kaže:

Učini mi se kao da neko boženstvo iz njega govori.

A za drugog, Hrisantosa:

Hrisantos znači zlatni cvet, no ovoga je človeka duša tako blaga, sltka i dobra bila da je bio dostojan zvati rajski, nebeski, božji cvet.

Ovo djelo je himna ljubavi prema čovjeku i veličanje prijateljstva. Približava se duhu evropskog sentimentalizma. On veliča prirodnu vrlinu i jednostavnost običnog čovjeka. Njegova osjećajnost je stišana, idilična, optimistična. Miri intelekt i srce. Iako piše o sebi, on se ne bavi samo sobom. Okrenut je ljudima i idejama. Dva osnovna oblika ovog djela su dijalog i pismo. Epistolarna forma druge „časti“ je u skladu s prijateljskim sjećanjima.

Kratak sadržaj

Život i priključenija Dimitrija Obradoviča, narečenoga u kaluđerstvu Dositeja njim istim spisat i izdat

Predislovije

Utješna je stvar sjećati se svojih prošlih vremena i nezlobivog djetinjstva. Dositej se prisjeća svoje majke i njenih savjeta. U mnogim nevoljama mu je pomogla, za ruku ga vodeći. U vrijeme mladosti krv vri i misli neprestano lete. A zlatni savjet :“Poznaj sebe“ se vrlo kasno prima.

Trideset i osam njegovih godina je prošlo. Vrijeme je da se večeri života približi. U tridesetim se već počinje sumnjati u sopstvenu pamet. Oko četrdesete ne dvoji više, vidi da nije pametan bio. U nadi da će se ispraviti i starost dođe. Ostaje nam samo poželjeti da djeca i unučići pametniji budu. Krv mu se utišava i on se sjeća Pitagorinog savjeta da se vrati sebi, da razmisli otkuda je došao na svijet, šta je u njemu činio i kuda misli poći. Rad je ostaviti nešto iza sebe za opštu korist. Smatra da je vaspitavanje mladosti najnužnija stvar na svijetu. Govori o roditeljstvu, o djeci koja su razmažena pa time i pokvarena. Ramaženo dijete biva ćudovito i tu se rađa samovolja, tvrdoglavost, nepokornost, sujeta. A onda takvim osobinama se uzrokuje sva nesreća čovjekova kroz život. Na zdravoj mladosti se zasniva i zdrava starost. Plašenje djece uzrokuje razne bolesti uma. Iskustvom je došao do saznanja šta je vrijedno bilo u njegovoj mladosti. Živjeći sa različitim narodima, uočio je kako svoju djecu vaspitavaju. Upoznao je djecu različite ćudi. Nauka i poznavanje ljudi nije malo potrebna stvar čovjeku na svijetu. S kim čovjek najviše živi i s kim ima najviše posla, ovdje na zemlji nego sa ljudima? A kako ćemo prebivati jedni sa drugima ako se ne poznajemo? Nauka je božiji dar, nebesni svijet. Dositej pored polze i zabave želi govoriti o roditeljima, prijateljima. Ljubiće ih dok god živi njegova duša. Poznavao je dobro ljude. Smatra da je vrlo malo ljudi sa zloćom srca koji namjerno čine zlo jer im je tako milo. Njemu su ljudi svakoga naroda činili mnoga dobra, a zla nimalo ili vrlo malo. On nema nikakvog razloga da se tuži. Njemu je žao ljudi koji ne misle, ne sude i ne postupaju po pravilima zdravog razuma. Otkud, dakle, nesreća? Gubimo se na stranputicama a čini se da smo na pravom putu. Ko nam može reći da nismo – gotovi smo odmah na kavgu! Svako smatra da je on na pravom putu a drugi kao da su izgubljeni. Ko može tako različitim ljudima ugoditi! Valja se malo usuditi kako će ljudi sto godina poslije nas misliti a ne samo živjeti u starim običajima.

I dio

Mjesto rođenja mu je varoš Čakovo u Banatu Temišvarskom. Otac mu se zvao Đurađ, rodom Srbin, po zanatu ćurčija i trgovac. Mati, Kruna imenom, bila je rodom iz sela Semartona, kći Ranka Paunkića. Oca jedva i pamti, umro je mlad. Mnogo dobra je kasnije čuo o ocu i želio je da mu bude podoban. Što dijete čuje, to uči i prima. Mati je ostala udovica sa četvoro malene djece. Nije sama mogla nositi sav teret kuće, mlada – udala se za drugoga. U drugom braku je bila nesrećna. Često je plakala za njegovim ocem. Rodivši peto dijete, umire sa njim. Dositeju je tada bilo deset godina. Nakon majčine smrti, njegova braća Ilija i Luka, sa njim odlaze kod strica Grujice koji ih prima kao roditelj. On je u domu imao jednu staricu snahu, sa dvije nećakinje. Strina Bosiljka bila im je kao majka. Sestra Julijanka ostala je kod djeda gdje je nakon nekoliko mjeseci umrla. Nikada nije prežaljena. Već u petoj godini je pokazivala oštroumlje. Od toga doba počeo je sve žene, koje bi ga samo ljubazno pogledale, smatrati za sestre i srodnice. U devetoj ili desetoj godini počinje njegov pravi život. Bez oca, bez majke, bez sestre počeo je sebe smatrati strancem u mjestu rođenja i prorokovati da će stranstvovati.

Velika mu je radost ići sa bukvarom u školu. Starac Dobra, njegov prvi učitelj, bio je zadovoljan i počeo ga više od svih milovati. Tetak Nikola ne imajući nijedno muško dijete, uzima ga k sebi s namjerom da ga vaspita kao sina. Naumio je da Dositeja dobro izuči, oženi i zapopi. Dositej je napunio glavu prolozima, naumio je da se posveti. Razmišljao je o mučenicima i teško žalio što i sada ne muče Hrista radi. Njegov staralac je počeo doznavati njegove čudnovate želje. Želio je da ga odvrati od svega toga. Iz ovoga neka svako shvati kakva je opasna stvar kada djeca čitaju neprilagođenu lektiru. Njemu je glava bila puna pustinjaka i pustinja. Njegova djetinja pamet još nije bila kadra shvatiti jevanđelje. Tetak Nikola mu je rekao da ga ljubi kao da ga je rodio i da mu želi svaku sreću na svijetu, ali da ga žali zbog ovog zanosa. Njemu se činilo da je jednog igumana sam Bog poslao da ga izvede iz Čakova kao iz Egipta da spasi dušu. U svome tetku je vidio jednog prostaka. Dobrotu i ljubav je je smatrao zlom voljom srca i nerazumijavanja. Predstavio je sebi kako on želi da se posveti a drugi mu stoje na putu i ne daju mu. Igumana Dečanca je smatrao slabom trskom koju vjetar koleba. Svi su pred njegovim očima bili slabi, grešni i plotski ljudi koji svoje blaženstvo nalaze u ispijanju čaše.

Gleda mlad čovek jednu stvar izdaleka, koju bi valjalo izbliza viditi; smatra je s jedne strane, no za poznati je, potrebno bi je sa svih strana pregledati i dobro viditi. Koliko puta najiskusniji ljudi drugojačije misli do lane! O, koliko smo neradivi u istraživanju istine!

Tetak je želio da mu nađe prekrasnu djevojku i da ga vidi u njegovoj kući oženjena, pa onda neće žaliti što mu Bog nije dao muško čeljade. Ali njegova glava puna svetinje je mislila drugačije.

Koga oženiti? Mene? Sačuvaj Bože! Bolje sto puta da me kakva svirepa lavica ili medvedica s noktima svojim na parčeta rastrgne, nego da me najlepša srpska kći u svoje nezlobive, čiste devojačke naruči zagrli! Ja ću djevstvo moje hraniti, anđelom ću podoban biti. Evo, braćo ljudi, kakav sam vam ja onda svetac bio!

Početak grčeske knjige

U to vrijeme u Čakovu se nalazio nekakav starac Dima, Grk. Sve što se dešava u crkvi nije moglo bez njega biti. Studen, vrućina, blato, kiša – ništa ga nije moglo zaustaviti. Često bi ljuto psovao popove pred crkvom ukoliko bi malo okasnili. Čini se, kako su se svi parosi čakovački, njegovoj smrti obradovali.

Slušajući ga svaki dan, malo po malo uši su mu se privikle na slušanje grčkog. Proradila mu je želja da nauči grčki jezik. Saznao je informaciju da je tu stigao jedan daskal da uči djecu. On je već sutradan uzeo svoj katihizis i pomiješao se sa grčkom djecom. Tetka Nikole tada nije bilo u kući, a teta Marica se nije ništa miješala u njegovu nauku. Njoj je samo bilo milo da ide u školu, ma koju. Taj dan mu se činilo kao da je u raju. Gledao je grčka slova i izgovarao: alfa, vita, gama, delta. Ali ta radost je morala kratka biti. Spremajući se da ide svome daskalu, eto ti dva đaka iz njegove stare škole, uđoše u kuću i rekoše da njegov prijašnji magistar zahtijeva da s njim govori. I da odmah krene, ne odlažući. Srce mu je počelo zlo slutiti. Učitelj mu ovo nije oprostio, naredio je učenicima da ga polože na klupu i batinjao ga je. Ova ceremonija u njemu je imala takvu silu da je prokleo starca Dimu, grčkog daskala.

Kako sam postao kapamadžija i trgovac

Shvativši da Dositeju ne može izbiti stranstvovanje iz glave i da samo razmišlja kako da negdje utekne, dao ga je jednom majstoru kapamadžiji i trgovcu koji je uvijek imao pet – šest momaka s kojima bi posjećivao velike pazare u Banatu, a kad ne bi bilo pazara, davao bi im šiti. Tu je ostao godinu i po dana, obilazio pazare i učio šiti. Uvidjevši da dobrovoljno piše, majstor ga bira za pisara. Davao mu je stare teftere da prepiše. Posmatrajući različite ljude, slušajući u Temišvaru njemački i talijanski, počinje se u njemu javljati želja da uči dva jezika. U njemu se želja za svetiteljima i peštarama polako počela gasiti.

Gdi bih god vidio najmanju devojčicu, mislio bih u sebi: ovo je mala mati čelovečeskoga roda. Kako gde vidim maleno dete pri sisi, spomenem se moje milostive i predrage matere koja me je na isti način pri maternjim prsima držala i svojim mlekom hranila. Krv njezina, koja u meni teče, počne s većim ustremljenijem teći; srce mi se smuštava; same suze teku.

Nedelja je dan kada dućan ne radi. Odlučio se za bijeg. Nestrpljivo je čekao pravo vrijeme. Njegova majstorica je bila uranila da pođe u crkvu. On joj laže kako će s Nikom cijeli dan hvatati ribu udicama. Ona naredi sluškinji da im da komad hljeba, govoreći:

„Kad ste ludi, ja vam pameti ne dafoh; idite po suncu i gladujte, a ja znam dobro da ta vaša riba neće na moj tanjir doći“.

Sutradan već niko nije mogao znati na koju su stranu otišli.

Početak mojega putovanja

Šta je čovjek kada ga kakva strast preuzme i užeže mu mozak, podbuni srce, te učini da mu krv uzavri. Bio je tada u četrnaestoj godini uzrasta, nenaučen da hoda pješice. Taj dan su mu noge kao krilate bile. Odlučio je djeda posjetiti u Semratonu. Pala mu je na um njegova sestra Julijanka. Pao je licem na zemlju i suze gorko prolivao. Gledao je selo u kome mu se majka rodila i rasla, mladost provodila sa roditeljima, pa vjenčala. Volio je tu provoditi vrijeme. Trčao bi po polju, penjao se. Sada je možda zadnji put prolazio ovim blaženim mjestom. Ostavlja ga zauvijek a u njemu majčine i sestrine kosti kosti. U jednom selu pored Tise su našli jednog starog sveštenika koji je tesao u avliji. Pitali su ga kako bi mogli preći u Srijem. Uveče su ih prevezli. Stigli su u Hopovo. Divili su se i čudili svemu.

Evo, moj ljubezni čitatelju, k kakvim razmišljenijam samo vospominanije hopovske krasote um moj uzvišuje. O, mesto dostojno da posvećeno budeš mudrosti i učeniju i da se srpskim nazoveš Parnasom.

Evo me među kaluđeri; šta sam tražio, to sam našao

Bilo je dva sata poslije podne kada su ušli u manastirsku avliju jer su lagano išli od Iriga do Hopova. Bratija je taman izašla iz trpeze. Počeše se skupljati oko njih. U jedan do dva minuta bilo ih je do trideset. Nikada do tada nije vidio toliku silu kaluđera. Koža mu je naježila. Između svih njih najbolje je uočio jednog koji je u sredini sjedio. Brada mu je bila pokratka, okrugla, vlasi na glavi bijele kao snijeg, a obraz čist i mlad. Pogled mu je bio drzak, no u isto vrijeme ljubak i milostiv; oči pune života. Čim ga je pogledao, pridobio je Dositejevo srce. Činilo mu se kao da su se poznavali još prije mnogo godina i da mu je svojim uzorom rekao da će mu biti kao otac. I kada se nije smijao, na licu mu je tiho i prirodno osmjehivanje cvjetalo. Ako je čovek na svijetu postojao, bez imalo pritvornosti – on je bio.

Bio je zadovoljan Dositejevim čitanjem i dozvolili su da hodaju po manastiru kuda im je drago. Počeo je pregledati knjige. Našao je: zbornik, časlovac, psaltir, kanonik, trebnik. Zatim, žitija svetaca.

Ko ne zna šta su žitija, neka čuje od hiljade samo jednu malenu povest, koje sam ja ne čitao kako se čita, nego sa svim grlom gutao i proždirao…

Njegov prijatelj Niko je bio veliki trudbenik. Čistio je crkvu, tako da je njegov starac bio zadovoljan. Ali nakon mjesec dana, eto njegove majke, sa Dositejevim starijim bratom Ilijom, koja čim pređe kapijski prag, poče psovati i ružiti kaluđere. Vikala je ako joj ne budu dali njeno dijete da će zapaliti manastir.

Brže mi dete na sredu, jer ako te ja ščepam, svu ću ti bradu očupati i oči ću ti iskopati! Ne rađaju se deca kaono što ti misliš, nijedna vero crna!

Brat mu Ilija, nije tako žestok bio. Bio je od njega samo tri godine stariji i da je htio, Dositej je mogao i njega nagovoriti da ostane. Rekao mu je da ga tetak Nikola pozdravlja, ali da je bolestan.

Nika se vrati s materom svojom i njegovim bratom. Dositej je imao obavezu da drži ćeliju starca urednom. Njegov starac je osjetio bez šale da se on namjerava posvetiti, jer nije probao ni hljeba ni vode po dan, dva. Savjetovao bi ga i kritikovao, govorio da to ništa ne valja. U njemu je našao svoga babu Nikolu. Starac ga je svuda vodio sa sobom. Nije mu bilo mrsko putovati, ali je jedva čekao da dođe nazad kući čitati žitija. S njim je obišao Srem, Slavoniju i Bačku. On je svuda bio dobro priman za svoje veselo i prepošteno ophođenje. Silom bi ga tjerao da jede, nazivajući ga divljim svecem. Ovako bi mu govorio:

„Upamti ti moje reči: ti si sad ludo dete, zato gladuješ kao siromaški pas; mirski budući, nećeš mesa da jedeš, a kad budeš kaluđer, nećeš imati kad čekati ni da se ispeče; bićeš kao Turčin kad se namami na krmetinu.“

Njegov dobri i razumni iguman, vidjevši da mu budalaština sve viša biva, reče mu čisto da on više neće trpiti da on prema sebi bude ubica, nego svaki dan u urečeno vrijeme da jede sa drugom bratijom, a ako neće, neka ide na drugo mjesto lipisati od gladi, a ne kod njega. Svuda se bilo razglasilo da je Dositej svetac. Bolesnici, koji bi u manastir dolazili, tražili su da im on čita molitve. Čak je njegov dobri iguman počeo sebe uvjeravati da Dositej ima neki dar čudotvorenja zbog tople vjere.

Zaključenije prve časti

U drugom dijelu knjige Dositej govori o tome kako je izašao iz Hopova.

Preduvjedomljenije

Počinje prevoditi basne.

Prečesnjejši Gospodine! Ljubimejši i dražajši moj!

Želja za učenjem bila je glavni uzrok što je izgubio volju u sremskom kraju, u Hopovu. U isto vrijeme odluči jedan manastirski đak Atanasije, poći u svoj rod u Hrvatsku. No znajući da njegov stric Dionisije, koji ga je tu doveo bio da ga pokaluđeri, ne bi ga za glavu pustio, pa je odlučio bez pozdrava da ode. Dao mu je nešto novca da mu kupi u Irigu i kupi dolamu i čakšire i crvene hajdučke opanke. Prešli su u Hrvatsku.

Ljubimi moj!

Njegov prijatelj Atanasije je proveo šest dana s njim u Zagrebu. U isti dom dođe i jedan od naših sveštenika iz Hrvatske. Episkop mu preporučuje odlazak u Dalmaciju. Tu je proveo tri godine. Život ga navodi na mile ljude, ali vazda ga je trgala i vukla ljubav prema nauci. Sa Kosova prelazi u manastir Dragović.

Dražajši, gospodine moj!

Prošao je na Korf, pa na Moreju i Atonsku Goru. Stigao je u Svetopavlovski manastir. U tom manastiru je našao nekoliko Bugara monaha, od kojih ga jedan odvede do Kareje. Tu je proveo jesen i zimu. Upoznaje učitelja Jeroteja.

Ljubimi moj!

Iz ove škole su izašli mnogi učenu sveštenici i učitelji. Mitropolit smirnejski Nofit, blag čovjek, mrzio je sujevjerje. Držao je besjede u crkvi i smatrao opasnom zvijerkom pravoslavlje bez razuma. Dositej je naučio grčki već u tolikoj mjeri da mu se ne smiju djeca i stari ljudi dok ga slušaju. Treće godine njegovog boravka, počelo se govoriti da će Turci Rusiji objaviti rat.

Nastavlja putovanja i počinje albanski jezik govoriti. Njihov jezik je prost i može se lako naučiti. Albanci mu govore da su srpski kraljevi i njihovi kraljevi. Ko bude vladao Srbijom i oni će ga prihvatiti.

U Beč je došao nikoga ne poznajući. Njemački nije znao. Želio je ostati nekoliko godina u Beču. Počeo je obučavati učenike. Od svakoga je na mjesec uzimao dukat. Šest godina prošlo je u Beču kao šest dana. Dužnosti je s radošću ispunjavao, a grad osjećao svojim. Sedme godine u Beču usudio se predavati i njemački.

Pojmovnik

  • PROSVJETITELJSTVO – društveni i idejni pokret koji se javlja u osamnaestom vijeku. Njegov pravi smisao leži u nastojanju da se unese svjetlosti u tajne svijeta, čovjeka i društva. Prvo se javlja u Engleskoj u vidu filozofskih razmišljanja. Ove ideje dopiru u naše krajeve i sa istoka i sa zapada. Obuhvataju reformu monaškog života i kalendara, obavezno školovanje ženske djece, osnivanje štamparije u Beču. Ovim potezom se nastojao suzbiti jak uticaj ruske knjige i ruskih učitelja kod Srba. Jedan novi red stvari je zavladao srpskim društvom u drugoj polovini XVIII  vijeka. Dositej iznosi termin „oči uma“. Svijet se sagledava u novoj perspektivi. Odvajanje građanske ćirilice od crkvene.  Književni oblici iznose pouke o životu. Popularni su žanrovi: basna, epigram, satira. Njeguje se kraća forma.
  • AUTOBIOGRAFIJA – predstavlja opis piščevog života od rođenja do trenutka pisanja. Opisuje se kontinuirano sopstveni život sa osvrtom na društveno – političke prilike.
  • EPISTOLARNA FORMA – književna djela koja se zasnivaju na korišćenju epistolarne forme. Ovaj stil bio je popularan među književnicima XVII vijeka. Predstavlja formu pisma.