Romeo i Đulijeta – Vilijem Šekspir

Bilješka o piscu

Vilijem Šekspir je rođen 26. aprila 1564. u Stratofordu. Bio je najstarije muško dijete u porodici. Njegov otac, Džon, bio je poljoprivrednik, zanatlija i član opštinske uprave.  Majka mu se zvala Marija.

Sa Anom Hatevej se vjenčao 1582. godine. Kći Suzana dolazi na svijet 1583. godine. Blizanci Hamnet i Džudita su rođeni 1585. Šekspir ostavlja Stratford i porodicu da bi utekao od vlastelina Tomasa Lusija, koji ga je sudski gonio zbog zvjerokrađe. Kasnije će ga prikazati šaljivo kao sudiju Plitkoumića u komediji Vesele žene vindzorske. Pretpostavlja se da je Šekspir jedno vrijeme radio kao učitelj na selu u nekom vlastelinskom domu. Pretpostavlja se da je u London došao oko 1586. i postao član pozorišne družine lorda komornika, koje je nakon dolaska na presto Džemsa I postala Kraljeva pozorišna družina. Šekspir je 1593. godine objavio svoje prvo pjesničko djelo Venera i Adon, narativni spjev. Već, 1594. objavljuje Otmica Lukrecije. Oba ova spjeva je posvetio lordu Sauthamptonu.

Prepravlja tuđa djela za pozornicu i piše samostalne drame: Pometnja, Ukorćena goropad, Dva viteza iz Verone, Ričard III, Romeo i Đulijeta, San letnje noći, Mletački trgovac, Mnogo vike ni oko čega, Kako vam drago, Henrik V. Od 1601. godine njegova djela odlikuju tamni tonovi duboke tragičnosti i ogorčeni pesimizam. Tu spadaju tragedije: Julije Cezar, Hamlet, Otelo, Kralj Lir, Mera za meru.

Šekspirov sin Hamnet, umire u dvanaestoj godini 1596. godine. Šekspir kupuje „Novo mjesto“ najveću i najljepšu kuću u Stratofordu. U njoj će se nastaniti oko 1612. nakon što se povuče iz Londona. U Londonu je podignuto pozorište „Glob“ 1599. godine. U njemu su igrali Kraljevi glumci kojima je i Šekspir pripadao. Šekspirovi Soneti su prvi put objavljeni 1609. godine ali su napisani mnogo ranije. Šekspir je bio veoma cijenjen kao dramski pisac i bio je član najbolje pozorišne družine u Londonu.

U januaru 1616. godine je napisao svoj testament. Umire u svojoj pedeset trećoj godini života iste godine. Sahranjen je u crkvi Svete Trojice u blizini oltara, gdje i danas počiva. Godine 1670. umire Elizabeta, kći Šekspirove starije kćeri Suzane, poslednji Šekspirov potomak i njenom smrću se loza ugasila.

Elizabetino doba se naziva Zlatno doba engleske istorije. Epoha renesanse je bila na svom vrhuncu i desio se procvat na svim poljima. U oblasti obrazovanja je došlo do znatnog pomaka, osnivane su nove škole i to se posebno odazilo na procvat likovne umjetnosti, arhitekture, književnosti, poezije i drame. Motivi se crpe iz svakodnevnog života i isprepleteni su optimizmom.

Analiza djela

Pojavom Vilijama Šekspira na engleskoj dramskoj sceni, istorija drame, počevši od stare Grčke i njenih čuvenih tragičara, tragedija i komedija ponovo doživljavaju svoj vrhunac. Šekspirove drame su ogledalo svoga vremena sa pečatom renesanse.

Tragedija Romeo i Đulijeta štampana je prvi put bez oznake piščevog imena, a najvjerovatnije i bez njegovog odobrenja. Šekspir je imao neprilika sa piratskim izdanjima. Popularnost ovog komada se mjeri po brzini štampanja. Istorija Romea i Đulijete se temelji na istinitom događaju koji se dogodio početkom četrnaestog vijeka u Veroni. Šekspir se u ovoj tragediji već pojavljuje kao zreo dramatičar. Uspio je radnju, koja je prema prvobitnom izvoru, trajala nekoliko mjeseci sažeti u četiri dana i četiri noći.

Markucijo je naročito zanimljiv lik jer je njegova ličnost živa i uvjerljiva. Monah Lavrentije je oslikan filozofskom mudrošću.

Smrt djece miri zavađene porodice, mržnju je nadjačala ljubav. Bila je potrebna žrtva nevinih.

U većini Šekspirovih djela tuga ili radost zaljubljenika je preoprodilačko osjećanje. Tolstoj je jednom prilikom rekao da je ljubav apsolutna sadašnjost. Ljubav Romea i Đulijete jeste velika, prava, romantična ljubav koja ne zna za granice i kompromise. Ona je prevelika da ne bi bila tragična. Otac Lavrentije to dobro zna i upravo iz tog razloga želi da stiša ljubavnu bujicu. On moli Romea da voli umjereno jer tako čini ljubav koja dugo traje. Na prostodušan, narodski način i dadilja pokušava da urazumi nerazumljive. Ko je kriv za smrt ljubavnika? Oni nisu uspjeli da nađu sebi mjesto u ovakvom svijetu. Vjeruje se da je ovo Šekspirovo početničko djelo u kome ni on sam nije dobro razaznao ko treba da bude kažnjen u svemu i zbog čega. U ovom djelu, pisac je razdvojio svoje junake od njihovog svijeta. Čim se sretnu, nesreća je neizbiježna.

Ovo djelo je prvi put prevedeno na srpski jezik 1876. godine.  Preveo ga je s engleskog jezika Laza Kostić, a štampao u Novom Sadu. Prvo izvođenje je bilo u Srpskom narodnom pozorištu 1875.

Književni rod: drama;

Književna vrsta: tragedija;

Vrijeme radnje: šesnaesti vijek;

Mjesto radnje: Verona, Mantova;

Tema: zabranjena ljubav dvoje mladih iz zavađanih porodica.

Ideja: svaki čovjek koji sanja o  osveti samo otvara ranu koju bi vrijeme zacijelilo. Plemenit način osvete jeste praštanje.

Lica i glavni likovi

Glavni likovi

Romeo i Đulijeta; oni su predodređene žrtve neke zle kobi i sudbine. Ona ih vodi jedno drugome, obasjava radošću, a potom gurne u vrtlog smrti. Ta propast zaljubljenih ne dolazi zbog njihove krivice. Oni su bespomoćne žrtve porodica i sudbine. Julija nije Romeova prva već druga ljubav. Na početku djela on uzdiše za nekom djevojkom po imenu Rozalina. Romeo filozofira o ljubavi i naziva je „sjetnim lakoumljem“, „tužnom lakrdijom“, „bolesnim zdravljem“. Umjesto istinskog osjećanja, pred nama je plod Romeovog, tipično renesansnog obrazovanja.

Kada sretne Đulijetu, od prvog trenutka to postaje čin ljubavi. U nju gleda kao u svetu ikonu. Ime Romeo izvorno znači hodočasnik. U svojoj igri uzimanja – davanja oni više i ne mogu da stignu jedno drugo.

Sporedni likovi

Eskalo – knez veronski, Paris – mladi plemić, knežev rođak, Monteki i Kapulet – starješine zavađanih kuća, Romeo – sin Montekijev, Merkucio  – knežev rođak i prijatelj Romeov, Benvoljo – sinovac Montekijev, prijatelj Romeov, Tibaldo – nećak gospođe Kapulet, monah Lavrentije, monah Jovan – franjevci, Baltazar – sluga Romeov, Samson, Gregorije (sluge Kapuletove), Petar – sluga Đulijetine dojkinje, Abraham – sluga Montekijev, apotekar, tri muzičara, gospođa Monteki, gospođa Kapulet, Đulijeta – kći Kapuletova, dojkinja.

Građani Verone, rođaci obiju kuća, stražari, čuvai i pratioci (hor).

Kratak sadržaj

Prvi čin

Ulaze Samson i Gregorije, iz doma Kapuletova, naoružani mačevima i štitovima. Oni razgovaraju o kavzi dva gospodara.

Ulaze Abraham i Baltazar. Bore se. Stiže više pripadanika obje kuće i upliću se u boj. Zatim građani i stražari sa tojagama. Monteki pita ko je staru svađu opet začeo? Benvoljo govori kako su se sluge već tukle između sebe, a on je isukao mač da ih rastavi. Potom je došao Tibaldo sa isukanim mačem koji mu se rugao. Dok su oni udarce izmjenjivali, pristizao je svijet. Gospođa Monteki pita gdje je Romeo? Srećom da je on bio van tuče. Monteki govori kako su ga viđali suznog ali on je za osjećanja savjetodavac sam sebi. Nepovjerljiv je, zakopčan i nepristupačan. Stiže Romeo. Benvoljo ga pita da li je zaljubljen, a Romeo odgovara da je – lišen milošte osjećanja koje voli.

O, mržnjo, što se kavgom satireš?

Ljubavi, što se kavgom satireš!

Svašta i ništa pre iskona niklo!

Vedrino tmurna! Besposlico važna!

(Ovakvo nizanje antiteza je bilo uobičajeno u savremenoj ljubavnoj poeziji).

Eh, mene nema; ja izgubih sebe i nije to Romeo pored tebe. On bogzna gdje je!

Benvoljo pita Romea koga to voli? Benvoljo ga savjetuje da ne misli na nju, neka baci pogled i na druge ljepote i pokloni oku slobodu. Romeo odgovara da je to put da se još više prisjeti njene presrećne maske.

Druga scena je na ulicama Verone. Ulaze Kapulet, Paris i sluga. Kapulet govori kako su i Montekiju kao i njemu postavljene iste obaveze pod pritiskom iste kazne. Opet im je teško da održavaju mir. Paris kaže kako su obojica ugledni, časni ljudi i šteta je što je među njima tolika kavga. Pita Kapuleta šta misli o njegovoj prosidbi? Kapulet veli da je njegova kći još u svijetu tuđinka, nije ni četrnaestu godinu napunila. Za brak može biti spremna kroz dvije godine. Paris govori kako su i mlađe od nje postale srećne majke.

Koja pre uda se, pre procveta. Nade druge poklonila je meni zemlja sve: sada je ona meni sve i sva. Ali privol'te nju na ljubav svoju, pristanak njen i reč sadrži moju, te izbor njen u polju nosi svom i moju reč i blagoslov.

Benvoljo govori Romeu da od jednog ognja drugi trne, a jednom boljkom se druga suzbija. Sjetom drugom prva se odbija. Zarazom novom treba poškropiti očinji vid i istopiće se otrov.

Treća scena smještena je u Kapuletovoj kući. Gospođa Kapulet želi da razgovara sa Đulijetom. Dojkinja govori da Đulijeta nema još uvijek četrnaest godina. Vršnjakinja je njene Suzane koja je pokojnica. Dojkinja govori kako je Đulijeta bila najljepša beba i da bi još htjela da je vidi udomljenu. O tome je gospođa Kapulet i željela govoriti. Đulijeta odgovara da o tome još nije razmišljala. Gospođa Kapulet joj govori da ubuduće misli o toj temi, jer i mlađe su se udavale. Grof Paris je zaprosio njenu ruku. Pitaju je da li bi mogla voljeti tog mladića? Đulijeta obećava da će obratiti pažnju na njega koliko joj dozvoli sloboda. Dolazi sluga i govori da su gosti već došli i pitaju za gospođicu.

Romeo, Markucio i Benvoljo su na ulici. Stavljaju maske na lice.

Romeo je maskiran u kostim hadžije. On se obraća Đulijeti:

Skrnave l’ ruke nedostojne moje ikonu svetu tu, nek’ tada verne usnice moje, dve hadžije smerne, to svetogrđe skinu s ruke tvoje.

Đulijeta mu odgovara da ne kori ruke. Prvi razgovor između Romea i Đulijete, do prvog poljupca ima oblik Šekspirovog soneta. Izgleda u Šekspirovo doba nije bilo nedozvoljeno poljubiti damu na javnom mjestu. Romeo saznaje da je ona iz kuće Kapuletovih. Skupog li računa!

Drugi čin

Verona, uličica pored zida Kapuletovog vrta. Romeo se penje na zid i skače na onu stranu. Merkucio ga traži, doziva.

Ćudljivko, hej! Romeo! Manijače! Čulniče! Zaljubljenko! Da se javiš u obliku i liku uzdaha! Vikni makar „ajme“!

U Kapuletov vrt ulazi Romeo. Đulijeta se pojavljuje gore na prozoru. Romeo je poredi sa anđelom koji u noći sija iznad njegove glave.

Romeo, o Romeo! Zašto si, što si Romeo? Svog poreci oca, ime odbaci, ili ako nećeš, zakuni mi se da si dragi moj, pa neću više Kapuletova da budem ja.

Ona govori da je njen dušmanin jedini njegovo ime. A šta je ime? Romeo joj odgovara – neka ga zove ljubavlju, pa se neće više zvati Romeo. Đulijeta ga pita ko mu je pokazao put, a on odgovara – ljubav.

Da lice moje, k'o što znaš i sam, ne krije noći obrazina, krv bi u obraze mi jurnula zbog onog što rekoh maločas, a ti to ču. Htela bih da sam pristojna, o htela! I htela da porečem što sam rekla: al’ zbogom pristojnosti! Voliš li me?

Romeo joj se zaklinje mjesečinom u svoju ljubav. Ali ona ne želi da se kune u nestalnu mjesečinu nego idolom svoga obožavanja. Ona se plaši njihovog razgovora, ma koliko joj ubrzavao srce. U kući je nešto šušnulo i Đulijeta obećava da će se opet vratititi. Ona mu govori, ukoliko ona zaista ima poštene namjere i svrha im je brak, da joj javi po licu koje bude sutra poslala gdje misli da se obavi obred. Ona je spremna da svu sreću stavi pod njegove noge i da pođu zajedno na kraj svijeta. Poslaće mu u devet časova glasnika.

Treća scena se nalazi u ćeliji monaha Lavrentija. Dolazi mu Romeo i.otkriva kako je bio na gozbi svoga dušmanina i tu je zavolio strasno kćer Kapuleta. Želi da im on obavi svadbeni obred. Lavrentije se ovome čudi jer zna da je Romeo volio Rozalinu. Misli da je njegova ljubav u oku, a ne u srcu. Toliko je prolio slane vode niz obraze zbog Rozaline i sada je ta ljubav bljutava. Romeo mu odgovori da je on korio i tu ljubav, inače. Lavrentije smatra da nije u pitanju ljubav nego zaluđenost. Ali pristaje da ih vjenča u nadi da će tako izmiriti porodice.

Benvoljo govori kako je bratunče starog Kapuleta – Tibald, Romeu poslao poziv na dvoboj. Merkucio Romea smatra svakako mrtvim – proboden je crnim okom jedne bijele namiguše. Romeo poručuje Đulijeti po dojkinji da smisli nekakav izgovor i dođe na ispovijest. Tamo će je ispovijediti Lavrentije, a potom ih vjenčati u svojoj ćelijici.

Đulijeta je nestrpljiva dok čeka dojkinju. Dojkinja odugovlači sa odgovorom i govori Đulijeti da joj je izbor nikakav i da ne umije da bira muža. Iako je Romeo izuzetno krasan mladić, smatra da nije za nju. Uzalud mu sve! Đulijeta je pita šta je poručio o vjenčanju, a dojkinja govori o svojoj glavobolji. Ipak, joj otkriva da mora požuriti u monašku ćeliju ako želi da je Romeo učini svojom ženom.

Lavrentije Romeu govori kako se zanosi: plahi – plaho i završe. Umiru u svome trijumfu. Zato, treba voljeti umjereno. Tako postupa ljubav koja traje. Preko je preče, naokolo bliže. Prebrz kao i prespor kasno stiže. Ulazi Đulijeta. Lavrentije im govori da ne smiju ostati sami dok ih crkva ne spoji.

Bogata duhom većma nego rečju, mašta se svojom srži ponosi, nakitom ne: imetak može neki prosjak da broji; moja ljubav je bezmerna tol'ko da ni pola zbira bogatstva svoga sabrati ne mogu.

Treći čin

Ulaze Merkucio, Benvoljo, paž i sluge. Benvoljo moli Merkucia da idu kući. Dan je vreo a po ulicama vrve Kapuleti, sretnu li se – biće okršaja. Tibaldo Romea naziva hljom, vrijeđa ga. Romeo mu odgovara da ne želi kavgu i da ga ne poznaje i pusti na miru. Tibaldo je uporan za potezanjem mačeva.

Kunem se da te nikada ne uvredih, nego te volim više nego što se i dosetiti možeš ti, dok razlog ne saznaš mojoj ljubavi, pa zato neka ti ovo, Kapulete dragi, a ime tvoje volim kao svoje – zasada bude dosta.

Merkucio izaziva Tibalda, povlače mačeve. Romeo ih upozorava da je to veronski knez zabranio po ulicama veronskim. Tibaldo, ispod Romeove ruke, probode Merkucija i bježi sa svojim pratiocima. Merkucio je ranjen i proklinje oba doma. Romeo mu govori da rana nije duboka.

Ne, nije duboka kao bunar, ni široka kao crkvena vrata; ali je taman dovoljna, dostaće. Zabibereno mi je na ovome svetu, možete biti uvereni. Kuga pomorila oba vaša doma! Razmetljivac, varalica, hulja što se tuče po računici! A šta je i  vas nosio đavo da se uplićete! Ranjen sam ispod vaše ruke.

Merkucio umire. Romeo je svjestan da bez daljih zala neće proći tek tako ovaj jad. Tibald se, opet, vraća. On nasrće na Romea. Bore se, Tibaldo pada mrtav. Benvoljo ga upozorava da bježi jer ako knez sazna, osudiće ga na smrt. Romeo odlazi.

Ulaze knez sa pratnjom, Monteki, Kapulet i njihove žene. Benvoljo otkriva knezu da je Tibaldu uzeo život Romeo. Gospođa Kapulet jadikuje za svojim nećakom i traži pravdu. Knez postavlja pitanje: ko se prvi latio oružja? Benvoljo objašnjava kako je Tibald sve započeo a Romeo pokušavao smiriti kavgu. Gospođa Kapulet smatra da ovaj ne govori istinu jer je Montekijev rođak. Traži da Romeo plati glavom. Knez pita ko će da plati Markucijevu skupu krv? Knez je bijesan.

Smesta za taj greh prognan da bude. I ja žrtva beh mržnja vam trajne; pokolj surov vaš i moju proli krv, pa zato baš osudu strogu nalažem toliko da gubitak moj pamtite. Nek’ niko nit’ moli niti kuka: gluv sam ja za molbe i za opravdanja sva, ne ode l’ smesta, no ga nađu gde, Romeu život svak uzeti sme.

Vrt kod Kapuletovih, ulazi Đulijeta.

O, noći, koja savršeni vid  ljubavi uobličavaš, navuci svoj zastor gusti, da tumarala prižmire, te u naručje Romeo, neopazice, bez torokanja, da mi se baci, ljubavnici vide da obave svoj obred ljubavni i sovetljeni sopstvenom lepotom; il’ ako ljubav nema očiju, najbolje to tada pristaje uz noć.

Ulazi dojkinja koja joj nosi loše vijesti. Prenosi joj vijest o smrti Tibalda i Romeovom progonstvu.

O, zmijsko srce ispod cvetnog lika! Življaše li ikad aždaja u takvoj pećini divnoj? Prelep tlačitelju! Demone anđeoski! Gavrane golubjeg perja! Jagnje krvožedno! Odvratno jezgro u božanskoj ljusci! O, prirodo, šta radiš ti u paklu, kad dade duhu demonskome stan u smrtnom raju tela tako divnog? Je l’ bilo ikada lepše povezane, a sadržajem gore knjige?

Dojkinja joj odgovara da nema uzdanja i vjere niti čestitosti u muškarca. Svi su lažljivci. Đulijeta ga ipak sažaljeva.

Zar da govorim ružno o mužu svom? O, muže jadni, ko ime da ti diči kad ga ružim ja, tvoja žena ni tri puna sata? Đulijeta moli dojkinju da nađe Romea da mu da prsten prije nego ode.

Romeo stiže kod monaha Lavrentija. Lavrentije mu govori da je sada s nedaćom vjenčan. Nosi mu vijest o kneževom sudu. Govori mu da se spremi za progonstvo.

Progon! O, imaj srca, reci: smrt; jer progon groze u svom oku ima više, daleko više nego smrt; ne reci „progon“.

Monah mu odgovara, iako je prognan iz Verone, velik je i širok svijet. Romeo svijet izvan Verone ne vidi, za njega je to čistilište. Progon mu je ravan smrti, smatra da je to samo pogrešan naziv za istu riječ.

Zovući smrt progonstvom, ti mi glavu sekirom zlatnom sečeš, smešeći se udarcu smrtnom.

Monah Lavrentije smatra da je nezahvalan i da priziva smrtni grijeh. Knez mu je čak poštedio glavu i obišao zakon dajući milost, a on to ne vidi. Romeu je sve to mučenje. Za njega je raj samo ono mjesto gdje Đulijeta živi. Romeo mu govori da ne pomaže razgovor i da ga monah ne može shvatiti jer ne dijele ista osjećanja. Dolazi dojkinja, a monah ga sakriva.

Dojkinja pita gdje se nalazi Romeo? Romeo je suzan na podu. Pita dojkinju, smatra li ga Đulijeta surovim ubicom. Dojkinja mu odgovara da ona samo plače. Monah mu govori da plače poput žene. Spoljašnjost mu ukazuje na to da je čovjek a postupci divlji odaju bijes nerazumne zvijeri. Poredi ga sa ženom u muškoj prilici.

Zašto kuneš poreklo, zemlju, nebo? Kad se to sve troje: nebo, zemlja i poreklo namah u tebi steklo; ti, pak, hoćeš sveg toga troga namah da se lišiš….Nu, budi čovek! Đulijeta tvoja, zbog koje si otoič premirao, živa je; tu si srećan: glavu tvoju hteo je Tibald; njegovu ti uze; I tu si srećan; zakon, koji ti je pretio smrću, preobratio se u prijatelja tvoga, pa ti progon dosudio umesto smrtne kazne. I tu si srećan: blagoslov od svukud na tvoja pleća izliva se pljuskom i otima se sreća gizdava o tvoju ruku…

Romeo govori dojkinji da Đulijeti najavi njegovu posjetu. Dojkinja mu predaje prsten.

Kapulet govori kako su se desile nemile stvari i sreća je prava što nisu uspjeli privoliti svoju kćer Tibaldu. Svi su rođeni za smrt. Paris šalje pozdrave Đulijeti. Kapulet mu nudi njenu ljubav i obećava vjenčanje već u četvrtak. Vjenčanje će se održati bez galame.

Romeo je na prozoru kod Đulijetine sobe. Sviće i on mora ići.

Zar ode? Ljubavi, druže, muže moj! O sebi glas da mi šalješ svaki dan u satu, jer bezbroj dana ima u minutu; o, ostariću po računu tom dok opet svog Romea vidim.

Romeo joj obećava da će svakom prilikom truditi se da joj pošalje pozdrave. Đulijeta ga pita da li će se vidjeti još nekada, a on odgovara da će im toga dana sav ovaj jad biti samo tema za slatko ćaskanje. Đulijetu muče strašne slutnje, plaši se njegove smrti.

O, srećo, srećo! Nestalnom te zovu: ako si takva, šta ćeš s njim da počneš čija je stalnost poslovična? Budi ćudljiva, srećo; tada ga, nadam se, držati nećeš dugo, već ga natrag vratiti meni.

Ulazi gospođa Kapulet koja misli da Đulijeta još uvijek oplakuje smrt svoga rođaka. Njena majka misli da ona ne plače toliko zbog rođakove smrti, koliko zbog toga što je ubica još uvijek u životu. Majka joj govori da će osvetiti oni smrt rođaka. Đulijeta govori majci da bi rado odnijela otrov Romeu. Majka joj otkriva da joj spremaju vjenčanje sa mladim, otmjenim vlastelinom Parisom u Crkvi svetog Petra. Đulijeta ne pristaje na udaju. Kapulet se ljuti na kćerku jer odbija odličnu priliku koju su joj našli za udaju. Dojkinji je žao što otac toliko grdi Đulijetu. Otac govori Đulijeti ukoliko se ne želi udati, neka pase gdje zna ali ne pod njegovim krovom. Ako je njegova kći – daće je prijatelju, ako nije – neka ide! On je spreman da je se odrekne. Đulijeta moli majku da pokuša makar odložiti taj brak. Gospođa Kapulet joj odgovara da radi šta zna. Dojilja, takođe, smatra da je Đulijeti bolje da pođe za grofa. Đulijeta je bijesna i na dojilju jer je kuša da pogazi datu riječ. Odlazi monahu Lavrentiju.

Kod njega je već bio Paris. Đulijeta želi da se ispovijedi. Đulijeta monahu otkriva da će se prije baciti sa stijene nego što će dati ruku Parisu. Ona želi da ostane neokaljana za muža. Monah joj savjetuje da kod kuće bude vedra i da pristane na udaju za Parisa. U srijedu da uzme staklence i kada pođe u krevet da ispije sok od trava. Njenim će žilama poteći dremljivost hladna i djelovaće kao da je mrtva. U toj vrsti privremene smrti ona će ostati četrdeset i dva sata. Oni će ju odnijeti u porodičnu grobnicu a Romea će podrobno o svemu obavijestiti. On će je odvesti u Mantovu. Lavrentije će poslati u Mantovu jednog monaha sa pismom za njenog muža.

U Kapuletovoj kući se organizuje svečanost i gozba. Đulijeta stiže vedra sa ispovijesti. Ona im govori da je u manastirskoj ćeliji srela mladog grofa i ukazala mu ljubavi koliko joj dopušta pristojnost. Đulijeta se gizda i sređuje. Moli dojkinju da je ostavi samu tokom noći jer želi da se moli. Đulijeta pripremi sok i položi nož na postelju. Uplašena je. Pada na postelju iza zavjese.

U petoj sceni, ulazi dojkinja da budi Đulijetu koja spava dubokim snom. Dojkinja javlja porodici da je Đulijeta mrtva.

Monah Lavrentije ih grdi što toliko nariču.

Dosta! I stid vas bilo! Lek pometnji pometnja nije. Božija je i vaša devojka lepa bila ta; a sad je Božija sva, i to je za nju bolje. Svoj deo nje od smrti niste mogli oteti vi; al’ nebo deo svoj sačuvaće u večnome životu.

Kapulet govori kako će pripremiti za pogreb sve ono što je bilo namijenjeno slavlju. Nevjestino cvijeće će biti ukras na kovčegu.

Peti čin

Ulazi Romeo na scenu. Baltazar mu donosi vijest da mu je draga u grobnici i sada živi među anđelima. Romeo ga pita da li mu je monah poslao pismo? Baltazar odgovara da nije. On traži apotekara i odlazi mrtvoj dragoj. Apotekaru daje četrdeset dukata za dram otrova. Ipak, mu prodaje zbog siromaštava, iako, je zabranjeno.

Eto ti zlata, otrova još crnjeg za ljudske duše, otrova što više ljudi na ovom svetu gnusnome pomorio je, no što ikada pomori smeša ova koju tebi prodavati je zabranjeno.

Došlo je do nesporazuma. Monah Jovan, koji je trebao odnijeti pismo Romeu, nije mogao to učiniti zbog sumnje gradskih stražara. Pismo nije poslano. Monah Lavrentije uviđa zao udes. Kroz tri sata će se Đulijeta probuditi i proklinjati što nema Romea. Paris je na Đulijetinom odru. Stiže i Romeo sa Baltazarom. Romeo i Paris se bore. Paris umire i moli Romea da ga sahrani pored Đulijete. Romeo unosi Parisa u grobnicu.

O, Đulijeta draga, što si još ovako lepa? Da l’ da pomislim da je u tebe bestelesna smrt zaljubila se, pa te u mraku k'o ljubaznicu drži mršava, odvratna ova nakaza?

Romeo ispija otrov i umire. Stiže monah Lavrentije sa fenjerom. On spazi Parisa krvavog  i Romea blijedog. Đulijeta se probudila i pita monaha gdje je Romeo? Monah je obavještava da su i Paris i Romeo mrtvi. Predlaže joj da je smjesti u red svetih sestara. Ona ljubi Romeove usne tražeći na njima otrov. Grabi Romeov nož, pada na njegov trup i umire.

Stižu stražari. Oni nalaze leševe. Našli su monaha koji je drhtao i jecao. Stiže i knez na lice mjesta i pita kakvo je to zlo tako poranilo, pa ih iz jutarnjeg sna budi. Razvikao se narod po ulici i jure ka porodičnoj grobnici. Knez traži ko je bio uzrok ovoj krivici. Montekijeva žena je umrla od tuge za sinom prognanim. Monah Lavrentije im govori šta se tu sve desilo. Kapulet i Monteki se mire. Monteki obećava da će dignuti spomen od zlata koji će slaviti Đulijetu. Kapulet će podignuti kip Romeu da bude pored nje.

Mir mračan jutro donosi nam ovo; sunce od tuge ne pomalja glave. Hajmo da čujem šta još ima novo. I kaznim krive, a oprostim prave bolnije priče usud ne isplete, no kob Romea i kob Đulijete.

Kneževe riječi zaklapaju stranice knjige.

U Bruksovoj poemi dojkinja je prognana zato što je prikrila Đulijetinu udaju, apotekar je obješen, monahu Lavrentiju je dozvoljeno da se povuče u neku isposnicu u blizini Verone, gdje je i umro nakon pet godina.